1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dirljiva obiteljska priča jednog židovskog učitelja

Još nikada Židovski muzej u Berlinu nije dobio u posjed tako veliku ostavštinu kao od jednog židovskog učitelja kojega su deportirali nacisti. Prvi dokumenti iz te zbirke uskoro se mogu vidjeti u stalnom postavu muzeja.

Židovski muzej u Berlinu

Židovski muzej u Berlinu

"Želim ti svu sreću ovoga svijeta" - ovim riječima završava prvo i zadnje pismo koje je Fritz Wachsner 1942. godine poslao svojoj unuci Marianne u SAD. Kratko nakon toga je taj židovski učitelj zajedno sa svojom suprugom Paulom deportiran u Rigu i tamo ubijen. Marianne dobiva pismo svoga djeda tek nakon što je odrasla. Njezina majka Charlotte, jedina preživjela u obitelji, ne može i ne želi govoriti o svojoj mladosti u nacističkom Berlinu.

Ali tu je još i jedna velika kutija puna albuma slika, pisama, knjiga, isprava i predmeta iz toga vremena koju su tri majčine prijateljice nakon završetka rata spakirale i poslale u SAD. Dugo je ova ostavština židovske obitelji ležala u kutiji. Od ponedjeljka (1.12.) se jedan dio od ukupno 1.000 dokumenata i objekata može po prvi put vidjeti u Židovskom muzeju u Berlinu.

"Još nikada nismo dobili u posjed ovako veliku ostavštinu jednog deportiranog i ubijenog židovskog učitelja", kaže voditelj arhiva Aubrey Pomerance u razgovoru za DW. "Ovo je jedan vrlo poseban poklon utoliko više što je na neobičan način spašen."

Prijateljice spasile obiteljsku ostavštinu

Fritz Wachsner sa svojom kćerkom Charlotte

Fritz Wachsner sa svojom kćerkom Charlotte

Način na koji je on spašen priča je o prijateljstvu i hrabrosti. Tri prijateljice učiteljeve kćeri Charlotte koja je iz Berlina pobjegla 1937. redovno su posjećivale Fritza Wachsnera, njegovu suprugu Paulu i sina Ernsta, sve do njihove deportacije 1942. One su obitelji donosile hranu, Ernsta čak neko vrijeme i skrivale. Nisu, doduše, mogle spasiti Wachsnerove od smrti, ali su uspjele spasiti njihove slike i dokumente.

Između Charlotte i njezine tri prijateljice se po završetku rata razvila živa korespondencija. Kada je Charlottina kćer Marianne navršila 20 godina, htjela je upoznati mamine njemačke prijateljice i saznati više o svojoj obitelji. Otputovala je u Berlin i sprijateljila se s tri starije dame. 2007. je u SAD-u i Kanadi objavila knjigu o svojoj obitelji pod naslovom "Four Girls from Berlin". Ona do danas nije prevedena na njemački, ali to bi se uskoro trebalo dogoditi. Planirano je i snimanje filma o sudbini obitelji Wachsner.

Poticaj za objavljivanje priče ove obitelji bio je projekt škole "Wilhelm von Humboldt" u berlinskoj četvrti Prenzlauer Berg. "Željeli smo se pozabaviti stogodišnjom poviješću naše školske zgrade koja je prošla kroz razna previranja", priča glasnogovornica škole Carola Ehrlich-Cypa: "Učenici su u svom istraživanju naišli na Fritza Wachsnera, učitelja čija ih je sudbina posebno dirnula."

Nekadašnja Schinkelova škola u Prenzlauer Bergu

Nekadašnja Schinkelova škola u Prenzlauer Bergu

Omiljeni učitelj

Škola je uspostavila kontakt s Marianne Meyerhoff u Los Angelesu. A ona im nije samo pomogla u istraživanju, nego je proteklog tjedna i osobno nazočila preimenovanju stare aule škole u "Dvoranu Fritza Wachsnera" i poklonila Židovskom muzeju u Berlinu obiteljsku ostavštinu. Dio nje je i knjiga koju je Wachsner 1920-ih napisao o pješačkim izletima učenika.

"On je bio vrlo progresivan učitelj koji je u svoj rad uključivao brojne reformske pedagoške ideje", priča Carola Ehrlich-Cypra. Jedna od njih je bila i ta da se zalagao za više kretanja učenika u prirodi, a manje treniranja discipline šibom. Wachsner je, kaže Cypra, bio vrlo omiljen učitelj. Dugo, međutim, nije imao prilike podučavati djecu u tadašnjoj Schinkelovoj školi. 1920. godine je u nju došao kao učitelj fizike, kemije i biologije, no odmah nekoliko mjeseci nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast 1933. godine izgubio je posao. 1935. je postao direktor židovske škole "Joseph Lehmann", od 1939. do 1941. je predavao na privatnoj kemijskoj školi židovske zajednice.

Pogrešna strategija za preživljavanje

U svojoj knjizi "Četiri djevojke iz Berlina" Marianne Meyerhoff priča kako je njezin ujak Ernst nagovarao njezinog djeda da napuste Njemačku. Ali Fritz Wachsner je to uporno odbijao. On, koji je nekada njemačkom caru "služio kao vojnik", osjećao se Nijemcem od glave do pete. Njegova strategija za preživljavanje je glasila: "Sagni glavu i ne gledaj puno na sebe." Ta strategija je njega, njegovu suprugu i njegovog tada 19-godišnjeg sina Ernsta stajala glave.

Fritz Wachsner samo je svoju 24-godišnju kćer i njezinog supruga Warrena Meyerhoffa poslao u egzil. Oni su Njemačku napustili u svibnju 1939. zajedno s preko 900 drugih europskih židova na brodu "St. Louis" koji je otplovio prema Kubi. No u Kubi putnike nisu htjeli primiti pa su se morali vratiti u Europu. Charlotte je u Nizozemskoj završila u jednom logoru, ali je uspjela pobjeći i emigrirati u SAD.

Umrla je 1980-ih u Kaliforniji i ostavila svojoj jedinoj kćeri Marianne najvrjednije što je imala: veliku kutiju s obiteljskim dokumentima koji su sada završili tamo odakle su došli: u Berlinu.