1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Deset godina od masakra u Ruandi - između traume i pomirbe

Komentar Wima Dohrenbuscha:

Ruanda je zemlja tisuću brežuljaka - riječ je o prekrasnom djeliću svijeta: mirna jezera koja podsjećaju na nordijske fjordove. U prašumama na tim vulkanskim obroncima žive posljednje gorske gorile. No, blagost i mirnoća krajobraza je varljiva: svaki četvorni metar Ruande natopljen je krvlju - među osam i pol milijuna stanovnika nema nikoga tko još ne osjeća posljedice traume koja se dogodila prije deset godina: u genocidu 1994. živote je izgubilo 800 tisuća ljudi. Iza svakog brežuljka, iza svake kolibe još uvijek lebdi smrt. Ruanda je za duže vrijeme izgubila osmijeh.

Nakon strašnih stotinu dana iz 1994., nakon najbržeg masakra u povijesti, ljudi su zasukali rukave i ponovno obnovili zemlju. Ukinuto je jednostranačje, prošle su godine održani prvi demokratski izbori. S nevjerojatnih 95 posto glasova za predsjednika Ruande na sljedećih sedam godina ponovno je izabran Paul Kagame. Ljudi su se odlučili za čovjeka koji je sa svojom pobunjeničkom vojskom prekinuo masakr i razoružao ubojice. Danas su pobunjenici ”Patriotske fronte Ruande” nadmoćna vladajuća stranka, a Kagame je personifikacija jamstva za unutarnji mir i sigurnost. Jer, alternative nema. Jednako tako malo u Ruandi ima demokratske kulture dijaloga i sukoba. Tko kritizira vladu, dolazi u opasnost da će ga se obilježiti kao zagovarača etničke podjele.

Prema istom obrascu funkcionira i vladina politika pomirbe. Poput vergla predsjednik Kagame ponavlja kako za njega ne postoje Hutui, Tutsiji ili Twa-pigmeji, već samo Ruanđani. U međuvremenu je iz zatvora pušteno na tisuće onih koji su priznali svoje sudjelovanje u pokolju. Vratili su se u svoja sela. Počinitelji i žrtve, ubojice i preživjeli iz vremena masakra danas žive vrata do vrata. Žrtve s tim navodno nemaju nikakvih problema, jer ubojice su samo izvršavale zapovjed starih vlastodržaca. A ako nova vlada kaže da svi Ruanđani moraju živjeti skupa u miru, onda će to tako i biti, jer drugog izbora nema.

Samo naoko im je svejedno. Bol i tuga još uvijek su duboko u njima, a potiskivanje ih štiti od očaja. Nagnao ih je na to strah od toga da bi se strahote mogle ponoviti. Vjerojatno će tek unuci postaviti pitanje: što ste to tada učinili? Kako su se ubojstva mogla spriječiti? Zašto nas je svijet ostavio same? Ruandi je potrebna još jedna generacija da bi se ljudi usudili glasno izreći kritiku. Tek kada se ponovno budu mogli sporiti bez straha, u toj će zemlji biti stvarne šanse za pomirbu. Tek tada će se u zemlju s tisuću brda vratiti i osmijeh.