1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

DDR nije bio 'Trabant', nego Hohenschönhausen

Mjesto gdje je Thomas Raufeisen mjesecima bio iza rešetaka je danas njegovo radno mjesto: Berlin Hohenschönhausen, zloglasni istražni zatvor DDR-a. Danas si mnogi ne mogu niti zamisliti što je on proživio.

52-godišnjak rutinirano prolazi dugačkim hodnicima bivšeg istražnog zatvora, pored ćelija i soba za saslušanje u kojima je proveo najgore dane svog života. Ponekad mu se činilo da će se slomiti od svog tog straha i neizvjesnosti, pripovijeda Thomas Raufeisen (na naslovnoj fotografiji) novoj grupi koja posjećuje znamenitosti istočnog Berlina pa su tako došli i u taj bivši zatvor. Ali ti posjetitelji jedva mogu i zamisliti što se tu zbivalo: to su školarci, posljednji razred "realke" iz bivše Zapadne Njemačke iz pokrajine Donje Saske.

Ali i njih se dojmilo što vide: još do prije nekoliko minuta su bezbrižno čavrljali u sunčanom dvorištu, a sada su svi tihi dok pozorno slušaju bivšeg zatvorenika i svjedoka koji vodi kroz takve zloglasne znamenitosti DDR-a. U sićušnu ćeliju niti ne stanu, ali pažljivo prate Raufeisena: "U jednoj takvoj ćeliji sam i ja bio zatvoren. Kroz prozor možete vidjeti samo je li dan ili noć, inače ništa." Jer to nije prozor, nego tek staklene cigle. Uz zid stoji drveni krevet, pored njega umivaonik i nužnik.

Ćelija u Hohenschönhausenu

Školarci niti ne stanu u ćeliju gdje je proveo godinu dana. Doduše, u njegovo vrijeme nije bilo niti zrcala - ono je zatvorenicima postavljeno tek 1983.

Mirnim glasom govori o svojim danima u zatvoru. O besanim noćima, o plavoj trenirki koju je morao nositi makar nije bila njegov broj veličine, o podmukloj psihološkoj strategiji saslušanja. Ona su trajala mjesecima i Thomasa Raufeisena su uvijek iznova pitali istu stvar: Što misli, zašto je ovdje?

Zapravo, tada devetnaestogodišnji "optuženik" nije imao pojma zašto je u istražnom zatvoru i to je saznao tek nakon što je više od godinu dana sjedio u istražnom zatvoru, na formalnom podizanju optužnice protiv njega. Gurali su mu pod nos da potpiše priznanje o izjavama koje su ga opterećivale i u jednom trenutku iscrpljenosti je to i potpisao.

Samovolja i poniženje

Bivši istražni zatvor Ministarstva za državnu sigurnost je danas jedan od najvažnijih spomenika Njemačke o sustavu političke "pravde" u DDR-u. Godišnje ovo autentično mjesto diktature posjećuje oko 385 tisuća posjetitelja iz čitavog svijeta.

Istražna soba Hohenschönhausena

Saslušanja su uvijek počinjala istim, besmislenim pitanjem: zna li zašto je ovdje.

"Znate li da u Njemačkoj vrijedi načelo pretpostavke nevinosti i što to znači?", pita bivši zatvorenik učenike. Tinejdžeri zbunjeno vrte glavama, o tome još nikad nisu razmišljali. A to je temelj slobode u kojoj uživamo: svatko se smatra nevinim u kaznenom procesu sve dok sud pravomoćnom presudom ne donese odluku kako je netko kriv - ili nije kriv. "Ja sam ovdje od početka bio smatran krivcem. Saslušanja su trebala samo utvrditi razmjere moje krivice." I DDR se držao privida nekakvog "pravednog" postupka pa je tako i Raufeisen smio razgovarati s odvjetnikom. Ali ne i o najvažnijem: o sadržaju optužnice kojom ga terete.

Na djevojkama i mladićima se vidi da sve to uopće ne mogu razumjeti. Kako može netko biti uhićen, a da uopće ne zna zašto? Sve to zvuči kao u nekakvom filmu. Ali sve je to bila realnost i svakodnevica u Istočnoj Njemačkoj sve do prije 25 godina. Prema grubim procjenama, u socijalističkoj Njemačkoj je bilo najmanje četvrt milijuna ljudi koji su bili uhićeni iz političkih razloga i koji su bili odvedeni u razne zatvore u toj policijskoj državi. Bili su uhićeni umjetnici, političari i aktivisti za ljudska prava za koje se smatralo da nisu "na liniji partije". I naravno, svi koji su željeli pobjeći iz DDR-a. Ovaj istražni zatvor je bila tek međupostaja, ali tu se odlučivalo kakva kazna ih čeka.

Sa zapada na istok, s istoka u zatvor

"Želite li znati, zašto sam zapravo bio ovdje zatvoren?", pita Raufeisen učenike nakon što ih je gotovo sat vremena vodio kroz zatvor. Svi znatiželjno klimaju glavom jer se nitko nije usudio pitati. Nekoga je ubio? Opljačkao? Ništa od toga: "Bio sam uhićen zato jer sam se htio vratiti kući. Smiješno, zar ne? Ali to je bio moj zločin." Školarci sad više ništa ne razumiju.

Policijska marica

Policijska 'marica' često nije imala niti obilježja policijskog vozila - možda bi se činilo da ih ima previše u toj policijskoj državi. Ali svi su odlično znali što znači kad im ovakav auto stane pred vratima.

Bivši zatvorenik duboko uzdiše i počinje svoju neveselu priču: zapravo je rođen nedaleko od njihove škole, na zapadu u Hannoveru. I on je već bio skoro pred maturom u gimnaziji kad su mu 1979. njegovi roditelji objavili ozbiljnu vijest: djedu je loše i svi ga moramo posjetiti. Ali djed je živio u Istočnoj Njemačkoj, skroz gore na granici prema Poljskoj. A to je značilo da svi moraju u DDR.

Ali sve je to bila laž i odmah nakon granice je njegov otac priznao pravi razlog puta u DDR i to u nazočnosti dva službenika istočnonjemačke tajne policije. Priznao je da je i on na zapadu zapravo bio "veleposlanik mira", drugim riječima je bio špijun koji je radio za istok i postojala je opasnost da na zapadu bude otkriven i uhićen. "Otac je rekao, moramo se pomiriti s tim da više nikad nećemo vidjeti Hannover", pripovijeda Thomas Raufeisen. Samo nekoliko dana kasnije je postao građaninom DDR-a - a da ga nitko nije niti pitao, želi li to.

Mržnja na oca

Isprva je Thomasov otac još vjerovao kako u socijalističkoj Njemačkoj postoji bolje i pravednije društvo nego na zapadu, ali ubrzo je za čitavu obitelj život postao neizdrživ. Svi zahtjevi da im se dopusti odlazak iz države su bili odbijeni, a u rujnu 1981. je čitava obitelj bila uhićena zbog "priprema za bijeg iz zemlje". Svi su odvedeni u istražni zatvor Hohenschönhausen i nakon saslušanja koje je trajalo mjesecima, konačno i osuđeni: Thomas Raufeisen je kažnjen s tri godine u zatvoru Bautzen II, majka sedam godina, a otac je kažnjen doživotnim zatvorom.

Hodnik zatvora

Više nikad u životu neće zaboraviti mirise i zvukove zatvora: vidjeti nije mogao gotovo ništa.

Kako je sve to izdržao, konačno pita jedan šesnaestogodišnjak. "Bilo je teško i često mi je ostalo samo da se povučem u samog sebe. Povjerenje u druge ljude je bilo izgubljeno i to na dugo vrijeme." Tek uz veoma mnogo muke je ponovno stekao to povjerenje nakon što je pušten na slobodu 1984. Thomas Raufeisen se smio vratiti u Hannover i nadoknaditi svoju maturu - i izgubljenu mladost.

I od zla neka korist

Jedna rana je ostala i nikad nije zacijelila: nikad se nije pomirio sa svojim ocem. On je umro 1987., samo dvije godine prije nego što se raspala Istočna Njemačka, u zatvorskoj bolnici i to pod sumnjivim okolnostima. Neke odgovore je Thomas pronašao u spisima tajne policije o njegovom ocu koje je smio vidjeti nakon ujedinjenja Njemačke. Tada je opet došao i u Hohenschönhausen: taj istražni zatvor su mnogi vidjeli iznutra, ali samo malobrojni izvana. Čitavo područje oko zatvora je bila zabranjena zona za stanovnike DDR-a.

"I ja sam ovo mjesto znao samo iznutra i zapravo uopće nisam znao, gdje sam proveo svo to vrijeme." Ali kad je stupio u zgradu odmah su mu se vratile sve neugodne uspomene. Odlično je znao i zvuk zatvaranja vrata i miris hodnika. Tek mnogo godina kasnije se iz profesionalnih razloga vratio u Berlin. Kad u svom području više nije mogao naći posao, Raufeisen je 2003. počeo raditi kao vodič kroz zatvor u kojem je bio zatočen.

Hohenschönhausen

Tek nakon pada DDR-a je uopće vidio kako izgleda 'njegov' zatvor izvana. Jer, čitavo područje je bila zabranjena zona za građane.

Ironija sudbine? Najgora iskustva života su mu pomogla da nađe posao? "Naravno, i iz tog zla sam uspio napraviti nešto dobro. Ali za mene sve ovo nije nikakva terapija", objašnjava bivši zatvorenik. Jer i ovo mjesto je za njega nešto posve drugo i što je najvažnije - on je slobodan čovjek.

Još jedno želi poručiti učenicima koji su došli vidjeti zatvor Stasija: "Važno mi je da se o DDR-u sad svi ne sjećaju samo lijepih stvari. Morate znati da je i ovako nešto postojalo. Samo tako onda možete biti budni i spriječiti da se tako nešto opet ne dogodi." Čini se da su učenici desetog razreda shvatili što se od njih očekuje.

Preporuka uredništva