1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dan velikih nadanja 15. siječnja 1992.

Velika nadanja koja su imali 15. siječnja 1992. kod mnogih Hrvata je danas zamijenio umor od brige za egzistenciju, razočaranje današnjicom i strah od sutrašnjice.

Do tog 15. siječnja 1992. godine sve je još bilo pod upitnikom. Hrvatska je bila nepriznata zemlja, trećina teritorija pod okupacijom, Vukovar je pao prije dva mjeseca... Na snazi je bilo Sarajevsko primirje koje je 2. siječnja s hrvatske strane potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a u ime JNA general Andrija Rašeta, uz nazočnost izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea. Primirje je trebalo obvezati obje zaraćene strane da ostanu na dosegnutim položajima, ali usprkos „ostajanju“, razmjena vatre je bila svakodnevna. Popis poginulih i ranjenih nakon 3. siječnja 1992. podugačak je.

Neizvjesnost je bila opipljiva. Do 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznali samo Island, Vatikan i San Marino, kao i zemlje koje su se i same borile za međunarodno priznanje: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Estonija. Ali kada je 15. siječnja uslijedilo Njemačko priznanje, tada je krenulo. Prvi su se Njemačkoj pridružile svih 12 članica tadašnje Europske unije, te Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Nakon toga budućnost je izgledala manje neizvjesno.

Krešimir Sudar

Krešimir Sudar

Dan prije priznanja Hrvatske u Osijeku je organiziran koncert za vojsku na kojem su bili Anja Šovagovać, Urša Raukar, Doris Košta, Barbara Nola, Filip Šovagovać, Dragan Despot...

Krešimir Sudar, tada vojnik Hrvatske vojske, bio je zadužen kao pratnja da vrati izvođače u Zagreb tog 15. siječnja.

„Vozili smo se u minibusu kojim su naši dečki išli na liniju u Laslovo. Na autobusu nije bilo mjesta na kojem nije bio izbušen od gelera ili metaka, a umjesto stakala imao je zavarene limene ploče na prozorima i vjetrobransko “staklo“ od pleksiglasa. Kada smo došli u Zagreb, nije nam bilo jasno što se događa. Zagreb je „gorio“. Tu smo saznali da smo postali međunarodno priznata država. Ljudi na ulicama, zastave... Na povratku, kada su vidjeli naš izrešetani autobus, u Dubravi nas je zaustavila nepregledna masa ljudi, nije se moglo proći. Svi su slavili, ispričao je za DW svoje sjećanje na taj dan Krešimir koji je samo četiri dana nakon toga teško ranjen snajperskim metkom i danas je stopostotni invalid Domovinskog rata.

Krešimir Sudar 1992. godine

Krešimir Sudar 1992. godine

Prisjećajući se tog trenutka i velikih nadanja, kaže da nije ni prije tog dana osjećao strah da neće stvari završit tako da će Hrvatska doći na svoje granice i da je bio pun vjere u sposobnost Hrvatske vojske da „riješi stvari“. „Danas je neka sasvim druga priča, smeta me što društvo nije danas kako sam ga zamišljao na dan priznanja. Najviše mi smeta ta podjela i desničarenje kojeg nije bilo u onom vremenu kada smo svi bili zajedno“, kaže Krešimir.

Sandra Lacić

Sandra Lacić

25 godina preživljavanja

Sandra Lacić 15. siječnja 1992. godine bila je u sanitetu 106. brigade, a sjećanja na taj dan su joj vrlo živa jer je u trenutku priznanja bila u – svatovima. „Bili su to ratni svatovi, registracija kod matičara i privatno slavlje u stanu. U Osijeku se i pod granatama živjelo i voljelo.

Sjećam se da jedino mladenka nije bila u uniformi te večeri. Međunarodno priznanje došlo je Zvonku i Snježani kao vjenčani poklon. Uz svatovsko veselje smo slušali na radiju tko nas je sve priznao i to je bio još jedan razlog više za slavlje“, sjeća se Sandra.

Sandra Lacić s kolegama

Sandra Lacić (u sredini) s kolegama iz sanitetske postrojbe 1991. godine

Dok priča o tom danu, osmijeh joj ne silazi s lica. Osmijeh isto tako nestaje na pitanje: A danas...? „Dobili smo svoju državu, ali imam osjećaj da nismo dobili ništa drugo. Država je dobila samostalnost, ali narodu je teško 'životinjarit' i preživljavat“, kaže Sandra koja je u ovih 25 godina izdržala. Rastavljena je majka dvoje djece koju je odškolovala i zbog koje ju najviše brine budućnost zemlje u čijem je stvaranju sudjelovala. Sin je završio ugostiteljsku školu, ali radi samo preko sezone na obali. Stalan posao još nije „okusio“. Kćer polaže ispite na Pravnom fakultetu i redovita je studentica. Što ju čeka nakon diplome, posao ili zavod za zapošljavanje, to su brige koje danas Sandra ima.

Nives Bertić

Nives Bertić

Trebali smo bolje

Nives Bertić je 1992. bila 15-godišnja djevojka koja je u Njemačkoj tog siječnja kao izbjeglica pohađala školu. Kako sama kaže, za priznanje nije ni znala dok nije taj dan nazvala kući u Osijek da se čuje s roditeljima. „Tada još nisam znala koliko je to bitno i veliko, ali se sjećam da sam bila vrlo uzbuđena jer sam očekivala da će granatiranje prestati i da ću se vratiti kući što prije“, kaže Nives koja je danas zaposlena i udana majka dvoje djece. Iako cijenjena u svojoj struci optičara, ostvarena kao roditelj, privatno i poslovno afirmirana osoba, ne miri se s činjenicom da kao građanka nije zadovoljna.

Nives Bertić u Njemačkoj 1992. godine

Nives Bertić u Njemačkoj 1992. godine

„Ja sam još uvijek jako sretna da imamo Hrvatsku državu, samo je ona u jako lošem stanju. Ne bih ja da Hrvatska nije Hrvatska, ali bih voljela da smo ju malo bolje uredili. 25 godina je jako dugo vrijeme i da je svatko samo jednu dobru stvar napravio, danas bismo bili u daleko boljem položaju. Previše je lopovluka, nedemokracije koja se prodaje za demokraciju, korupcije, nepotizma... Osjećam stalno da smo mogli i trebali bolje“, kaže Nives.

Zanimljivo je da svi sugovornici s radošću pričaju o 15. siječnja 1992., ali ta radost nestaje kada pogledaju na kalendar. Četvrt stoljeća je jako dugo vremena.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic