1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dan ujedinjenja Njemačke: zemlja s još uvijek dva naroda

Od pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke prošle su već 23 godine. Naizgled, bivša Istočna Njemačka jedva se može razlikovati od Zapadne - ali Nijemci se još niti danas ne osjećaju kao jedan narod.

Od 1961. sve do 1989. su stanovnici Istočne Njemačke doslovno bili zazidani i zatočeni na području bivše "Sovjetske okupacijske zone" kakva je nastala nakon Drugog svjetskog rata. Bijeg je bio jedva moguć, a u takozvanoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (Deutsche Demokratische Republik DDR) je trebao biti stvoren socijalizam. Koncem osamdesetih je čitav taj politički eksperiment propao.

Kad je 1989. otvorena granica između "dvije Njemačke", rijeke istočnih Nijemaca su preplavile Zapad. Prva im je želja bila osjetiti slobodu, konačno putovati gdje žele i kupovati sve čega nije bilo u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj. To je bilo doba kad je preko noći nestala svojevrsna uniforma istočnih Nijemaca: sive cipele, jakne od sintetike ili trenirke od umjetne svile. Čak i frizure su se promijenile: tipična "trajna" istočnih Njemica brzo je ustuknula pred modom Zapada.

Ali koliko god da su nestale vidljive razlike, tako i dva desetljeća nakon toga, još postoje razlike i predrasude između "Zapadnjaka" (Wessie) i "Istočnjaka" (Ossie). Tako je na istoku još uvijek rašireno mišljenje da su Zapadnjaci "arogantni, stalno misle na novac, da su birokrati i površni", kako konstatira Thomas Peterson prema istraživanjima njegovog instituta za ispitivanje javnog mnijenja Allensbach.

Slavlje na Berlinskom zidu

Istočni Nijemci su desetljećima bili - doslovno - zazidani u svom socijalističkom 'raju'.

"Kolonijalna politika" prema Istočnoj Njemačkoj

Previše dugo je trajalo doba socijalizma gdje je prvo načelo glasilo "snađi se druže" i gdje je uvijek bilo lakše nešto postići uz pomoć prijatelja i poznanika - iako nitko nije imao previše novca. Zato zapravo postoji više predrasuda istočnih o zapadnim Nijemcima nego obratno. Svejedno, ugledni institut Forsa utvrdio je nešto zajedničko i jednima i drugima: niti na istoku, niti na zapadu Nijemci se još uvijek ne osjećaju kao jedan narod.

I u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama koje su prošle pošast privatizacije, nije baš poznato da je i u privatizaciji poduzeća bivše Istočne Njemačke bilo golemih propusta. I tamo je bilo "investitora" i tajkuna koji su grabili tvornice i pogone, makar se na koncu sve svelo na ubiranje novčanih potpora - i na kraju su pogoni redom bili zatvarani, a radnici su ostajali na ulici. Čuli su se i izrazi "kolonijalna politika" koju Zapad provodi na Istoku, a sociolog na sveučilištu u Bielefeldu Andeas Zick je utvrdio kako se mnogi na istoku Njemačke još uvijek osjećaju kao "građani drugog reda".

Fašnik u Istočnoj Njemačkoj 1988.

Tipična socijalistička odjeća, pa čak i frizure, nestali su preko noći.

O Istoku se odlučuje na Zapadu

Sociolog je u svom istraživanju utvrdio da i mnogi zakonski okviri tjeraju tamošnje stanovništvo da se osjeća diskriminiranim. Doduše, mnoge zgrade javnih institucija i mnoge prometnice su danas na Istoku u jednakom stanju, često čak i bolje uređene nego one na Zapadu, ali tamošnje plaće su i danas u prosjeku 20% niže od onih na Zapadu.

I umirovljenici se žale kako su im mirovine 10% manje nego na Zapadu. Iako treba reći, ako su svoj radni vijek proveli u socijalizmu, od novca kojeg su svojedobno uplaćivali u mirovinski sustav nije ostalo niti pfeniga. Nakon propasti socijalizma, na koncu se praktično sve svelo tek na novac kojeg su plaćali radnici Zapada.

Čak i gospodarski stručnjaci moraju priznati da su i plaće posljedica načina otvaranja proizvodnih pogona na Istoku: Dresden je možda danas doista "automobilski grad" - ali i među automobilskim tvrtkama i u mnogim ostalim sektorima, jedva da ima neko poduzeće koje ima i sjedište na istoku zemlje. Tamo su osvanuli pogoni koji proizvode dijelove za "zapadne" tvrtke. A stotine milijardi eura novčanih potpora koje su otekle na Istok su možda čak i potaknule takvu poslovnu politiku.

Zato i sociolog Zick konstatira kako na Istoku vlada "duboko razočaranje", jer se Istok tek pretvorio u radionicu poduzeća sa Zapada - ili u najboljem slučaju, u turističku destinaciju, svojevrsni zabavni park gdje je "sve kako je nekad bilo", za imućne građane bivše Zapadne Njemačke.

Kolona istočnih Nijemaca

Stanovnicima Istoka je prvo na pameti bilo - putovati i kupovati sve što nisu imali.

Premalo prijatelja

S druge strane, makar manje, još uvijek postoje i predrasude Zapadnjaka prema "Ossijima": kako su utvrdili vodeći instituti za ispitivanje javnog mnijenja, "Istočnjak" se smatra vječitim gunđalom, nepovjerljiv je prema svakom i boji se vlastite sjenke. Jedva četrdesetak posto Zapadnjaka je i istočnim sunarodnjacima priznalo svojstva poput "spreman na vrhunske radne zadaće" ili "fleksibilan".

Poseban problem je takozvani "porez solidarnosti", novac kojim se plaćaju ujedinjenje Njemačke i obnova Istoka - i koji se plaća i više od 20 godina nakon ujedinjenja. Mnogi na Zapadu bi najradije ukinuli taj porez već sutra, iako zaboravljaju kako taj porez plaćaju i - Istočni Nijemci.

Sociolog Andreas Zick uzrok svom tom nepovjerenju pronalazi i na ljudskoj, individualnoj razini: "Između Istočnjaka i Zapadnjaka jednostavno postoji puno manje prijateljskih veza, manje kontakata i veza uopće, nego što bi se to možda željelo."

Istraživač javnog mnijenja Petersen ipak dodaje kako razlog tome nije tek nedostatak interesa: Zapadna Njemačka je na koncu ipak četiri puta veća nego Istočna i jasno je da neće biti toliko kontakata, ako ništa onda već i zbog geografske udaljenosti koju treba prijeći. Ali on je uvjeren: na koncu je ipak sve stvar vremena koje treba proći dok "ne sraste ono što pripada zajedno" - kako se svojedobno izjasnio kancelar Kohl.

Slavlje prilikom pada Berlinskog zida

Problema još ima - ali je ipak ujedinjenje za sve bio radostan događaj

Vrijeme liječi sve

Konačno, u međuvremenu su tu i već odrasle žene i muškarci koji nikad nisu doživjeli Berlinski zid i podjelu Njemačke. Među njima postoje i mnogo manje razlike, tvrdi ovaj sociolog: "Drugi i treći naraštaj nakon ujedinjenja je mnogo optimističniji i ne vidi toliko razlika između istoka i zapada". To se vidi i na ispitivanju javnog mnijenja kojeg provodi Thomas Petersen: "Proteklih godina kontinuirano opada udio onih koji vide više razlika nego zajedničkih točaka između istočne i zapadne Njemačke."

Tako se i u novim ispitivanjima, za razliku od onih prije deset ili petnaest godina, još jedva može utvrditi otvoreno neprijateljstvo prema "onima tamo preko". Ali kad će te razlike potpuno nestati iz glava građana Njemačke, istraživači javnog mnijenja ne žele uopće nagađati - a možda nikad ni neće nestati. Možda će ostati, baš kao što postoje razlike, na primjer, između Bavaraca na jugu i stanovnika sjevera Njemačke.

Ipak, u jednom pitanju su Zapadnjaci i Istočnjaci uvijek bili velikom većinom jedinstveni: sam čin ujedinjenja te uspostava demokratskog uređenja na čitavom području bio je radostan događaj.

Preporuka uredništva