Dan kada su počele padati bombe

Neposredno nakon početka NATO-ove vojne operacije, koja je potrajala 78 dana, srpske su postrojbe počele s protjerivanjem više od 700.000 tadašnjih stanovnika Kosova albanske nacionalnosti. U nekoliko kosovskih sela izvršeni su pokolji nad civilima. Za vrijeme rata ubijeno je najmanje 5.000 Albanaca. U NATO-ovim zračnim napadima poginulo je najmanje 2.500 srpskih vojnika i civila.

Dan krvave odmazde za NATO-ove napade

U selu Mala Kruša na jugu Kosova većina stanovnika su žene. Na isti dan prije deset godina one su izgubile svoje supruge, očeve ili sinove. Bio je to petak, 26. ožujka 1999. godine. Srpski vojnici okupili su sve stanovnike sela. Sofija Rashkaj nakon toga nikada više nije vidjela muža i sina. Ona se prisjeća: "Srpski policajci i vojnici otjerali su nas žene. Smjele smo povesti sa sobom mušku djecu, ali samo ako su bila mlađa od 10 godina. Rečeno nam je da moramo pobjeći u Albaniju ili ćemo biti utopljeni u rijeci. Dakle, otišle smo do sela na drugoj obali. Ondje su nam pomogli. Tamo smo ostali tri dana. A onda smo svi zajedno pješačili do albanske granice."

Strašna slika nakon povratka

Za to vrijeme su muškarci ostali zarobljeni u jednoj kući. A onda su srpski policajci nasumce zapucali. Nakon toga su spalili 115 leševa. Mnoge od tih žrtava i danas se vode kao nestale. Šest njih je uspjelo preživjeti. Stravična priča o događajima u Maloj Kruši proširila se po cijeloj okolici. Dile Prekpalaj je tada živjela u selu na suprotnoj obali u kojem se sklonilo više od 200 žene i djeca iz Kruše: "Nama je naređeno da u roku dva sata napustimo kuće. Mi smo znali što se dogodilo u selu na drugoj strani obale. Sve smo promatrali dalekozorima, jer nismo jako udaljeni i sve se moglo dobro vidjeti. Vidjeli smo srpska oklopna vozila i kako su srpski vojnici protjerali ljude iz sela."

I

Dile i njezina obitelj krenuli su kao i svi drugi Albanci iz tog područja prema Albaniji. Kada su se nakon okončanja rata u lipnju 1999. vratili kućama, zatekli su strašnu sliku, priča Sofije Rashkaj: "Sve su kuće bile potpuno spaljene i uništene. Sva stoka, svi psi su bili ubijeni. Ovdje više ničega nije bilo, sve je bilo mrtvo." Pred Haškim sudom u tijeku je suđenje za zločine počinjene u Maloj Kruši. Deset godina kasnije u selu ponovo žive i muškarci. No, u ovom mjestu, kao i u cijeloj regiji, još uvijek je živo sjećanje na stravična zlodjela koja su počinjena nakon početka NATO-ovih napada na SR Jugoslaviju.

Mediji su budili patriotske osjećaje

Nakon okončanja rata na Kosovu 10. lipnja 1999. godine tu je pokrajinu napustilo 250.000 Srba i pripadnika drugih manjina. Oko 100.000 njih tijekom proteklih deset godina vratilo se svojim kućama, dok su drugi ostali u izbjeglištvu, najvećim dijelom u Srbiji.

Milorad Đusić je vidio kako su albanske izbjeglice s istoka Kosova u kolonama tjerani prema albanskoj granici. No, vidio je i kako je poginuo jedan njegov drug, a četvorica su ranjena. Milorad je bio pripadnik tadašnje JNA. Kada je dobio poziv, bilo mu je 23 godine i studirao je. Deset godina kasnije ovaj inžinjer i otac dvoje djece sjedi u kafiću u Beogradu i priča: "26. ožujka došao sam u svoju postrojbu. Već je bilo proglašeno ratno stanje. Medijska propaganda i na mene je utjecala. S jedne strane, probudili su se moji patriotski osjećaji. S druge strane, bojao sam se odbiti odlazak u vojsku. 30. ožujka u ponoć dobio sam streljivo i bio ukrcan u oklopno vozilo. Moja je postrojba krenula na Kosovo."

NATO kao jamac budućeg mira

Kao i većina Srba, ni Milorad se ne prisjeća rado onih tri mjeseca u proljeće 1999. godine kada se rat u Jugoslaviji odvijao i kod njih kod kuće. No, NATO-ovi zračni napadi su i nakon deset godina svima u živom sjećanju. U središtu Beograda još stoji nekoliko ruševina, u Novom Sadu iz Dunava strše ostaci srušenog mosta. Prema procjenama stručnjaka, ukupna šteta iznosila je 30 milijardi američkih dolara. Osim toga, za većinu stanovnika Srbije je priznanje neovisnosti Kosova dokaz da bombardiranje nije bilo puka humanitarna interevencija, nego rat za utjecaj i teritorij.

Unatoč tome, Milorad Đusić ističe: "Nisam ljut. Zamjeram srbijanskoj vladi da nije bila otvorena za diplomatska rješenja. Zamjeram im što su se 1999. godine odlučili za primjenu sile. Povijest se mora poznavati, ali odluke se moraju donositi tako da ljudima danas i sutra bude bolje. Na primjer, ulazak u NATO. To samo po sebi neće puno donijeti, ali bi moglo spriječiti buduće sukobe."

Autor: Filip Slavković/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: Z. Arbutina