Dan kada je u beogradskoj Skupštini ubijena Jugoslavija

Stjepan Radić, nesumnjivo najistaknutiji hrvatski političar prve polovine dvadesetog stoljeća, ubijen je brutalno u Skupštini, u Beogradu, tada glavnom gradu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na današnji dan prije devedeset godina (20.6.1928). To vremensko razdoblje trebalo bi biti dovoljno za distancirano promatranje povijesnih zbivanja. U načelu.

Ali na područjima predoziranim poviješću, kao što je to post-jugoslavenski prostor, pogled unazad prelama se periodičnim ponavljanjem nesreće. Stjepana Radića zamagljuju i 1941. i 1991., ali i današnji srpsko-hrvatski verbalni obračuni.

Tko je bio Stjepan Radić?

Od milja su ga zvali Stipica. Bio je seljačko dijete koje je uspjelo završiti fakultet – i to u Parizu 1899. Bio je prvi hrvatski diplomirani politolog. Nekoliko puta dolazio je u sukob s vlastima Austro-ugarske, protiveći se mađarizaciji. Cijena za to je bilo izbacivanje s fakulteta, višekratna robija i skitalački život između Zemuna, Praga, Zagreba i Pariza.

Kada je jedan članak Nikole Stojanovića, prvobitno objavljen u Beogradu kolovoza 1902. nešto kasnije pretiskan i u objavljen u zagrebačkom časopisu „Srbobran" pod naslovom „Srbi i Hrvati", došlo je do antisrpskih izgreda. Stojanović je zagovarao tezu da će Hrvati, zbog superiornog bića Srba, s vremenom naprosto nestati:

„Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak".

Stjepan Radić je, gledajući devastiranje jedne srpske trgovine u Zagrebu stao pred rulju i rekao: „Naši nam Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali oni su naša braća i zato nije čovječno ni politički mudro, protiv njih ovako postupati. Mađari naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijoriti se samo hrvatska korugva, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako dakle hoćete protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodvoru, gdje su sve sami protuzakoniti mađarski natpisi. Vi koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos."

Ovaj govor je mladom Radiću donio nevolje s agresivnom ruljom, ali i jednomjesečnu istragu i šestomjesečnu robiju.

On se kasnije osvrnuo i na problematičan članak Nikole Stojanovića, zapisavši da „danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju" smatrajući da srpsko-hrvatska suradnja nema alternativu te da „već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena."

Utopijsko seljaštvo

Nije bio zadovoljan ni odnosom hrvatske elite prema hrvatskom seljaštvu, pa je sa bratom Antunom 1904. osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Ono „pučka" naglašava antiklerikalnu liniju njegove politike. Borio se za konstitutivnost slavenskih naroda unutar Dunavske monarhije, ali i zastupao hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Stoga je pozdravio Aneksiju 1908. Nije vjerovao da će Habsburškoj monarhiji doći kraj.

S početka Prvog svjetskog rata čak se približava Starčevićevoj nesumnjivo rasističko-šovinističkoj ideološkoj matrici po kojoj su Srbi „remetilački faktor"i „niža pasmina". Vjerojatno je to bio dio Radićevog taktiziranja, jer je ostavio zapisano da je „…tuđinska nauka, da su Srbi naši najveći neprijatelji".

Državno ujedinjenje i hrvatsko pitanje

Stjepan Radić se protivi bezuvjetnom državnom ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom prije rješavanja statusa Hrvatske. Međutim, on se ne protivi drugačijem ujedinjenju, koje bi imalo republikanski i federalni predznak. Od veljače 1919. njegova stranka se zove Hrvatska republikanska seljačka stranka, čime zabija prst u oko rojalistima okupljenim oko dinastije Karađorđević.

Sijedi uhićenje – ministar policije je prvi čovjek hrvatskih Srba Svetozar Pribićevič, kasnije njegov najvjerniji suradnik. Amnestija mu dozvoljava sudjelovanje na izborima. Odbija unitaristički Vidovdanski ustav (1921). Pokušava internacionalizirati hrvatsko pitanje, putujući po europskim prijestolnicama. U Moskvi učlanjuje svoju stranku u Seljačku internacionalu što mu u novonastaloj Kraljevini donosi zatvor na osnovu antikomunističke Obznane.

Njegova stranka postaje najjača hrvatska politička organizacija. Ne sudjeluje u radu Skupštine, prema dogovoru s Radikalima. Time im osigurava većinu. Potom se dešava preokret. Priznaje Vidovdanski ustav, izbacuje pridjev „republikanski" iz naziva stranke i postaje kraljev ministar prosvjete. Po riječima Pavla Radića, Stjepanovog posinka koji je u Skupštini pročitao proglas 27. ožujka 1925. godine, „…mi nikako ne osjećamo svoj položaj u Beogradu onakav isti kakav je bio naš položaj u Pešti, jer mi smo ovdje kod kuće, među svojima!"

Idila s Radikalima trajala je kratko. Ta koalicija raspada se u travnju 1927, a Radićeva stranka zaoštrava svoj opozicioni diskurs. Napetost raste. Nema dokaza za tvrdnju da je sam kralj sudjelovao u pripremama ubojstva Radića kao glavnog protivnika unitarizma. Ali je indikativno da je Puniša Račić, kao bivši sluga u domaćinstvu Nikole Pašića, a potom i njegov tajnoslužbaški momak za prljave stvari, noć prije pucnjeva u Skupštini bio kod ministra unutarnjih poslova, Slovenca Antona Korošeca. Prema svjedočenju šefa njegovog kabineta Stanka Majcene, Korošec je nakon susreta s Račićem rekao da će „biti nesreće".

Ubojica „Bele ruke"

Nesreća se dogodila već sljedećeg dana, 20. lipnja 2018. O samom burnom toku skupštinske sjednice pisano je nadugo i naširoko. Ostaje pitanje je li Račić pucao sam ili je imao nalogodavce.

Karađorđevići su se još 1917. na Krfu obračunali s Apisom i „crnorukašima". Protiv njih je u procesu svjedočio upravo Puniša Račić. Beogradski tisak je, poslije stvaranja nove države, godinama pisao o organizaciji „Bela ruka" koja neformalno vlada dvorom i zemljom. Nije jasno je li kralj osobno imao kontrolu nad tom organizacijom.

U svakom slučaju, Puniša Račić, čije je stvarno prezime bilo Radojević, bio je jedan od njihovih operativaca. Pucajući na zastupnike Hrvatske seljačke stranke sigurno nije branio srpsku čast, nego korupcionaške i antidemokratske interese jedne klike.

„Dublji zakon kapetana Đere"

Stjepan Radić, koji tek što je navršio pedeset i sedmu godinu života, bio je krhkog zdravlja. Šećeraš koji je bio poluslijep jedva da je imao izgleda preživjeti ranjavanje u želudac. Poslije ranjavanja imao je stalno povišenu temperaturu, dobio je upalu pluća i napokon, podlegao srčanom udaru 8. kolovoza 2018.

Točan broj ljudi koji su se okupili na njegovoj sahrani nije poznat, različiti izvori navode između 200 i 300 tisuća. U svakom slučaju više nego što je Zagreb tada imao stanovnika.

Miroslav Krleža je objavio nekrolog u časopisu „Književnik" u kojem je zaključio da je ironija sudbine to što su ubojice smakle jedinu političku glavu „koja bi mogla iskonstruirati romantičnu i slavensku konstrukciju mosta između Zagreba i Beograda".

Krleža je posthumno prema Radiću bio mnogo blagonakloniji nego u nekim ranijim tekstovima u kojima je žestoko kritizirao Radićevo paktiranje s Radikalima i Karađorđevićima. Godine 1926. je pisao da je Radić „naivni tamburaš, koji igra narodno kolo s mečkama" te da će „obrati bostan, po dubljim zakonima kapetana Đere".

Kasnija recepcija političke zaostavštine Stjepana Radića podijelila je nestalnu i krivudavu sudbinu jugoslavenske države.

Samoposluživanje ideja zvano „Stjepan Radić"

Hrvatski partizani nazivali su svoje jedinice po Stjepanu Radiću. Srpski partizani su po ulasku u Beograd strijeljali Radićevog ubojicu Punišu Račića, koji je nakon trinaestogodišnjeg luksuznog tretmana u požarevačkom zatvoru pušten na slobodu 1941.

Sin Stjepana Radića, Vladimir napisao je 1942. u listu „Nova Hrvatska" da u glavnim načelima „ustaški nauk nije ništa drugo nego nauk Stjepana Radića". Time se zločin nad Stjepanom Radićem vrlo perfidno zloupotrebljava kao alibi za Jasenovac.

Svi oni su zanemarivali jednu od suštinskih vrijednosti koje je zastupao Radić. Sila i nasilje bili su sredstva političkog obračuna kojih se gnušao. On je bio pro-jugoslavenski hrvatski nacionalist s izraženom socijalnom idejom vodiljom. Njegova utopija bila je mirotvorna seljačka republika Hrvatska, koja bi sa Srbijom bila u sestrinskom, ravnopravnom odnosu, u nekoj vrsti zajednice.

Godine 1971. će Franjo Tuđman u jednom tekstu Stjepana Radića nazvati „općenacionalni velikan". To je bila jedna od stepenica na putu pojavljivanja Stjepana Radića na novčanici od 200 hrvatskih kuna.

Ante Starčević, čiji rasizam i antisemitizam daleko jasnije korespondiraju s kasnijim ustaškim pokretom, vrijedi trenutno petostruko, jer se nalazi na novčanici od 1.000 kuna.

Naravno, parlamentarna stranka u suvremenoj Hrvatskoj koja se nazvala Hrvatska seljačka stranka, u Stjepanu Radiću vidi svog „političkog mučenika".

Srpski ugao

U Srbiji se ubojstvo Stjepana Radića uglavnom ignorira. A kada se spominje, onda je Stjepan Radić poprilično pojednostavljano predstavljen. U jednom tekstu povodom prošlogodišnjeg postavljanja, pa uklanjanja spomen-ploče Puniši Račiću u Crnoj Gori, Čedomir Antić je izjavio: „Politika koju vode iz Zagreba, Sarajeva i Podgorice sve više daje za pravo jednom oštrom, prekom i ograničenom čoveku kakav je bio Puniša Račić“. To je poznat argumentacijski niz – oni su prvi počeli slaviti svoje ubojice, pa zašto ne bismo i mi svoje?

„Hrvati su Vidovdanskim ustavom izgubili prava i autonomije koje su imali u Austrougarskoj. Ako uzmemo u obzir da su Hrvatsku seljačku stranku, koja je bila najjača u Hrvatskoj u tom momentu, vodila braća Radić za koje se znalo da su na ivici mantalnog zdravlja, onda je sve to ličilo na jako loš start nove države", glasi izjava srpskog povjesničara Predraga Markovića. On je postavio suvislo pitanje kako su Pašić i Aleksandar Karađorđević mislili voditi državu u kojoj je prvi zakonski akt, Vidovdanski ustav, bio usmjeren protiv drugog naroda u Jugoslaviji.

Naravno, srpski izvori ne propuštaju naglašavati navodno srpsko porijeklo obitelji Radić.

Tužna melodija naivnog tamburaša

Ono o čemu se nedovoljno govori jeste još uvijek prisutna sklonost političkoj kulturi nasilja koja periodično dobiva svoju potvrdu u srpsko-hrvatskim odnosima na Balkanu. Izašavši iz Velikog rata koji je odnio pola muškog stanovništva Srbije, srpska autoritativna elita nije bila u stanju drukčije se odnositi prema „braći", nego kao prema serviserima njihove ratne traume ili kao prema ratnom plijenu. To je jedan od uzroka „krivog srastanja" koje je po sistemu spojenih posuda jačalo i radikaliziralo Starčevićevu antisrpsku idejnu zaostavštinu na štetu ideja Stjepana Radića. Ubojstvo kralja Aleksandra i radikaliziranje hrvatskih nacionalista bili su zloćudni signali da je jugoslavenski projekt sa takvim predznakom jedva održiv. Povijesni epilog je poznat.

Ipak, da podsjetimo kako je glasila jedna od političkih poruka Stjepana Radića pred smrt. On je posle atentata uspio objaviti jedan tekst u listu „Narodni val". Teško ozlijeđeni hrvatski političar je, usprkos svemu, vidio Hrvate ujedinjene sa Srbima i Slovencima u „velikoj narodnoj i državnoj cjelini". Možda to jeste oporuka naivnog tamburaša koji je hvatanje u kolo s „mečkama" platio glavom. Ali po svojoj gandijevskoj intenciji i po izvorno-kršćanskoj ideji praštanja, ona je danas mnogo veća inspiracija od dozlaboga predvidljivih srpsko-hrvatskih šovinističkih prepucavanja.