1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Dan kada je gorio Beograd

Poslije prvog vala bombardiranja otišao sam da obiđem rodbinu i ostao zarobljen u centru. Kada sam se vratio moji su me već prežalili. Tako 6. travnja prije 75 godina pamti Beograđanin Aleksandar Lebl.

Nacističko bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. godine predstavljalo je uvodne dane invazije na Kraljevinu Jugoslaviju. Zračne snage Trećeg rajha su s oko 500 zrakoplova, bez objave rata, napale ciljeve širom Beograda. Poginulo je oko 2.500 ljudi, a porušeno i teško oštećeno preko 2.000 zgrada.

Aleksandar Lebl je u nedjelju 6. travnja 1941. godine imao 19 godina i jedan je od onih koji su preživjeli to bombardiranje. Kako kaže za DW, bombardiranje je započelo rano ujutro, s više zrakoplova, i u bombardiranju su pored klasičnih bombi korištene i fosforne pločice. Tako je po Beogradu bilo dosta zapaljenih zgrada. Nakon prvog vala bombardiranja Lebl je krenuo da obiđe rodbinu po drugim dijelovima grada i našao se zarobljen u centru sve do kasno uvečer.

Aleksandar Lebl

Aleksandar Lebl

„Kad sam se vratio kući, porodicu sam zatekao skrivenu u podrumu. Mene su već bili prežalili, jer me dugo nije bilo nazad. Po gradu je inače tih dana bilo puno leševa svuda na ulicama“, kaže Lebl.

Bijeg

Okupaciju Beograda Aleksandar Lebl je najprije proveo na prisilnom radu. „Dobivali smo zadaće svakog dana, zatim su nas vodili na prinudni rad, gdje smo bez hrane provodili dan i onda su nas vraćali kući.“ Krajem listopada 1941. godine Lebl, uz pomoć lažne propusnice koju mu je osigurala majka kupivši je od Talijana, uspijeva pobjeći iz Beograda. „Već u to vrijeme se čulo da se Talijani ponašaju drugačije od Nijemaca, i zato sam krenuo za Dalmaciju, a onda odatle dalje u slobodu.“

Kaže da su ga, dok je još bio u gradu tijekom okupacije, iznenadile dvije stvari. Jedna je da su ih nekom prilikom njemačke okupacijske vlasti angažirale da iznesu dokumentaciju iz glavnog stožera Jugoslavenske vojske, koju su Nijemci kasnije odnijeli, a druga je da su još tijekom ljeta 1941. njemački vojnici govorili "kako idu na Rusiju".

„Bilo mi je čudno da to nisu znali i sovjetski obavještajci kojih je bilo dosta po Srbiji, ali i okolnim zemljama. Tijekom okupacije, dok sam još bio u Beogradu, ljudi su uglavnom stradali u znak odmazde. Strijeljano je 50 ljudi za jednog ranjenog njemačkog vojnika, a 100 za ubijenog. Ljudi koji su bili u takozvanim radnim logorima praktično su predstavljali rezervoar za strijeljanje", ističe Lebl.

Deportacija u Beogradu 1941. godine

Deportacija u Beogradu 1941. godine

Povratak

Od oko 39.000 Židova u Srbiji, u holokaustu ih je ubijeno više od 80 posto. Židovi, Srbi i Romi ubijani su u nacističkim logorima na beogradskom Sajmištu, Topovskim šupama, Jajincima, na Banjici, Crvenom krstu u Nišu, Šapcu i u novosadskoj raciji.

Nakon povratka u Beograd krajem 1945. godine Aleksandar Lebl saznaje što se dogodilo s članovima njegove šire i uže obitelji dok je trajao rat i njemačka okupacija. „Nijemci su nam oduzeli svu imovinu, a nekretnine su dali Nedićevoj vladi. Moja sestra je također pod lažnim imenom bila u Njemačkoj, a majka mi je stradala u logoru Staro Sajmište, kao i velika većina moje obitelji. Stradalo je 29 članova moje obitelji“, navodi Lebl.

„A onda sam također saznao da je na Starom Sajmištu u logoru stradalo 6.000 žena i djece i vrlo malo starih ljudi. Od beogradskih Židova, kojih je bilo oko 11.000 do 12.000, stradalo je njih 90 posto. Holokaust je tijekom Drugog svjetskog rata u Beogradu preživjelo svega možda negdje oko 1.500 Židova.“

Preporuka uredništva