1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Dalmacija – prostor europske kulturne sinteze

Međunarodni znanstveni simpozij «Gradska kultura u Dalmaciji – geneza jednoga europskog kulturnog prostora» u organizaciji Slavističkog odsjeka proteklog je tjedna na Sveučilištu u Bonnu okupio više desetaka dijelom vrlo istaknutih stručnjaka iz Njemačke, Hrvatske, Srbije, Italije i SAD-a.

Dubrovnik, biser dalmatinske urbane kulture

Dubrovnik, biser dalmatinske urbane kulture

U izlaganjima su sažeta postojeća saznanja odnosno predstavljene nove spoznaje u proučavanju opće i kulturne povijesti dalmatinskih gradova od njihova postanka do danas. Težište interdisciplinarnog skupa bili su povijesni temelji urbanih sredina u Dalmaciji te njihova kulturna nadgradnja – jezična, književna, glazbena, likovna i druga – kao uzorak šire, europske tradicije.

Drugo se izdanje bonnskoga simpozija nadovezuje na prvi takav znanstveni skup od prije tri godine. Naziv mu je tada glasio «Dalmacija kao prostor europske kulturne sinteze». U čemu se – iz perspektive nacionalne historiografije – ogleda ta teza, objašnjava profesor povijesti sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Neven Budak: «U Dalmacija se kao na rijetko kojem drugom europskom prostoru susreću svi kulturni obrasci koji su kroz nekoliko tisućljeća obilježili civilizaciju ‹starog kontinenta›. Prisjetimo se samo da su Grci organizirali svoje kolonije na ovom prostoru, da su tu bili Rimljani, dakle antička civilizacija, nakon toga slavenski svijet izgrađuje svoje rano srednjovjekovlje i srednjovjekovlje, romanski svijet s utjecajima iz Italije, pogotovo preko Venecije, ostvaruje svoj udio na tom kulturnom prostoru, osmanski svijet, pravoslavni svijet, srednjoeuropski svijet s Austrijom koja dolazi u ove krajeve, u krajnjoj liniji – premda u jednom vrlo kratkom razdoblju – čak je i sama Francuska izravno prisutna početkom 19. stoljeća na ovom prostoru... Dakle, mislim da stvarno možemo reći kako nema ni jednog prostora u Europi na kojem se na jednom razmjerno ograničenom teritoriju susreću toliko brojni utjecaji. I u tom smislu je Dalmacija doista jedan europski kulturni prostor.»

Središta hrvatske urbane kulture

Već se u razdoblju razvijenoga odnosno kasnoga Srednjeg vijeka mogu zateći sve značajke koje će obilježiti dalmatinski grad i u kasnijim vremenima – pa čak i u najnovije doba. No, koliko se tadašnji pojam gradskoga u Dalmaciji, dakle sredini koja se i danas prije dovodi u vezu sa seoskom tradicijom, poklapa sa suvremenim predodžbama o urbanosti? Profesor Budak o tome kaže: «Dakako da su ti gradovi bili puno manji brojem stanovnika i svojim opsegom, ali su ispunjavali sve one funkcije koje i danas ispunjava grad. To i jest njihova najveća vrijednost da su oni upravo bili središte hrvatske urbane kulture u najboljem smislu te riječi.»

Pluralizam povijesnih i kulturnih utjecaja

U opisu ovogodišnjeg simpozija Dalmacija se spominje kao «europski kulturni prostor» u kojemu je «na primjeran način sačuvana raznolikost pod jedinstvenim plaštom hrvatske opće kulture». Profesor Budak pojašnjava: «Ja mislim da se hrvatska kultura može shvatiti samo kao pluralizam vrlo različitih, posebnih kulturnih utjecaja. Dovoljno je samo vrlo grubo skicirati da sjeverna Hrvatska pripada srednjoeuropskom kulturnom krugu, da Dalmacija i Istra pripadaju mediteranskom kulturnom krugu, da sasvim sigurno u središnjoj Hrvatskoj, pa i u Dalmaciji, imamo utjecaje jugoistočne europske kulture, ako hoćete baš i balkanske kulture, imamo utjecaje zapadnoeuropske kulture. Dakle, tek kada sve te funkcije i utjecaje zajedno zbrojimo, možemo dobiti neki pojam o tome što to jest hrvatska kultura i to je njezino bogatstvo na kojem treba inzistirati.» To u posebnoj mjeri vrijedi i za dalmatinske gradove: «Ti gradovi, iako dominantno mediteranski, ipak i dan-danas otkrivaju utjecaje različitih razdoblja i različitih kultura koje su funkcionirale na ovom prostoru.»

Dio europskoga književnog kanona

To se osobito dobro vidi na primjeru dalmatinske urbane književnosti iz doba humanizma i renesanse, dodaje profesorica Dunja Fališevac sa zagrebačke kroatistike: «I u Dalmaciji i u Dubrovniku stvara se bogata humanistička književnost na latinskom jeziku, a isto tako i bogata renesansna, a u 17. stoljeću i barokna književnost na hrvatskom, ali i na talijanskom jeziku. To je trojezična kultura tijekom cijela četiri stoljeća – od 15. do 18.»

Građanska samosvijest i slobodarski ponos

Književnost Dubrovačke republike je zarana izgradila građansku samosvijest i slobodarski ponos, što su česte tematske okosnice u djelima njezinih autora – za razliku od pomalo ironičnog i duhovitog odnosa prema ruralnome zaleđu ili, na primjer, granici s osmanlijama. Ta je književnost ranoga novovjekovlja, kako ističe profesorica Fališevac, vrlo bogata i složena te ni po čemu ne zaostaje za europskim pojavama: «Gotovo da i nema književnog žanra ili književne vrste koja postoji u susjednoj Italiji, ili u francuskoj književnosti, ili u engleskoj, a da nije bila produktivna i u hrvatskoj književnosti – i to bilo na latinskom, bilo na talijanskom, bilo na hrvatskom jeziku. U tom smislu može se govoriti da je taj segment hrvatske književnosti od svih slavenskih kultura apsolutno najbliži europskom kanonu.»

Europsko-hrvatski kulturni pleter

No, po čemu je točno ta književnost hrvatska, a po čemu europska? «Pa hrvatska je – naravno, osim samo po jeziku – po problematici, po tematici, po mentalitetu, dakle po nekim književno-antropološkim odlikama. Ona je isto tako hrvatska i po tome što se oslanja na neke elemente folklora i pučke književnosti te po nekim drugim osobinama. A europska je upravo po tome što je promptno reagirala i na humanističku poetiku, i na novu ideju čovjeka, i na novu ideju književnosti, i na renesansne koncepcije i čovjeka, i književnosti, i estetike, itd. Dakle, tu nema nikakve dvojbe da ona prepleće i jednu i drugu komponentu.»

Poprišta najviših estetskih dostignuća

Njezini su najistaknutiji predstavnici «otac hrvatske književnosti», Splićanin Marko Marulić, te više Dubrovčana: prvi hrvatski ljubavni pjesnici Šiško Menčetić i Đore Držić, zatim Marin Držić za kojega profesorica Fališevac kaže da bi, da je pisao svjetskim jezikom, bio poznatiji i od Goldonija, te Ivan Gundulić i Ivan Bunić-Vučić. Njihov je autorski doprinos bio na razini književnih događanja vremena u kojem su stvarali, a možda i iznad njega. «Po mojem mišljenju oni apsolutno ostvaruju najviše estetičke dosege koji se mogu smatrati po svim uzusima europskog književnog kanona», ističe profesorica Fališevac.