Dagmar Zillig - liječnica iz Rostocka

Prije nego što će rano ujutro napustiti kuću Dagmar Zillig prvo pripremi doručak. I to ne za bilo koga nego za svoje ježeve. 8 ovih malih i bodljikavih životinja Dagmar je smjestila u svom podrumu i tako spasila od zime. Omiljena poslastica za ježeve je - mačja hrana. Nakon što je nahranila svoje bodljikave ljubimce, Dagmar Zillig žuri na posao. Njezina smjena u stanici hitne pomoći Crvenog križa u Rostocku počinje u 7 sati. Samo u rijetkim slučajevima kada radi u popodnevnoj smjeni dan za Dagmar počinje malo opuštenije.

Liječnica ide rijetko u kino a i kad ide najradije gleda filmove o životinjama. Ljubav prema životinjama razvila se još u djetinjstvu, objašnjava žustra 52-godišnjakinja. Odrasla je u jednoj staroj samostanskoj zgradi u blizini sela Chorin gdje je njezin otac bio šumar. "Obožavala sam se igrati po šumi. Igračke mi nisu značile mnogo ali u prirodi sam uistinu uživala", kaže Zillig. I danas su svi njezini hobiji povezani s prirodom: jedrenje, ronjenje, putovanja ili dobrovoljna aktivnost pri Njemačkoj udruzi za spas brodolomaca koja je vezana uz rad na spasilačkom brodu negdje na Baltiku.

I suprug je morepolovac

Dagmar je već kao mala djevojčica htjela postati liječnicom. 1975. je doselila u Rostock kako bi u ovom istočnonjemačkom lučkom gradu studirala medicinu. Ovdje je specijalizirala i kirurgiju. Od 1996. radi za Crveni križ koji je u Njemačkoj među ostalima organizacijama zadužen i za službu hitne medicinske pomoći. Osim Dagmar u stanici hitne pomoći rade još samo dvije žene. "Za žene je ovo naporno zanimanje", objašnjava Zillig. Za ženu s obitelji je smjenski rad posebno naporan. Dagmar Zillig nema djece. "Želja za djedcom je bila doduše prisutna ali na početku jednostavno nije uspijevalo a kad je to bilo moguće, jednostavno je bilo prekasno", objašnjava Zillig.

Dagmarin suprug je inženjer brodarskog strojarstva. On po četri mjeseca provodi na palubi a iza toga slijede dva mjeseca kod kuće. Njih dvoje se upoznalo na jedrenju i iz početne se veze razvio odnos pun povjerenja. "Kad je moj otac obolio, moj je suprug uzeo šest mjeseci neplaćenog odmora", objašnjava Zillig. Nakon što su njezini roditelji postali stari i nepokretni, doselili su se u Rostock. Prvo joj je umrla majka a otac je doživio moždani udar. Dagmar se devet godina intenzivno brinula o svom nepokretnom ocu koji je bio odsječen od svijeta. U tom razdoblju Dagmar i njezin otac su razvili poseban način komunikacije. "Svi su mi govorili, ma on te uopće ne razumije, no ja sam bila sigurna da to nije istina", objašnjava Zillig.

Majstorica za "liječničku terapiju"

Brižnost i prisnost koji put mogu biti odlućujuću faktori u medicini, u to je Zillig sigurna. U stanici hitne pomoći je stigla nova dojava, treća danas. Radi se o pacjentu koji je doživio alergični šok, vjerojatno kao reakciju na neki lijek. Na licu mjeta Zillig direktno prilazi pacijentu, pokazuje mu da je u dobrim rukama, da se netko brine za njegovo stanje. "Najvažnije je u pacijentu stvoriti osjećaj sigurnosti i reći mu : Ja sam ovdje sve će biti u redu"", objašnjava Zillig. Čini se da to očito djeluje, pacijent se smirio, diše ravnomjernije. "Mi to zovemo "liječničkom terapijom"", kaže kroz smijeh Zillig.

Otkako je njezin otac prije godinu dana preminuo, kuća Dagmar nakon posla dočekuje prazna. No ona se usprkos tomu ne osjeća usamljenom. Planiranje sljedećeg odmora, pripremanje referata za sljedeći kongres medicinara u hitnim službama, posla se uvijek nađe. A tu su i ježevi ali i susjedi. "Kod mene stalno zvoni na vratima. U blizni doduše živi još nekoliko liječnika ali nekako svi dolaze k meni kad je nešto", primjećuje Zillig. Za liječnika očito nema završetka radnog vremana.

Autor: Luna Bolivar Manaut/Nenad Kreizer

Odg. ur.: Snježana Kobešćk