Crnogorske diobe prešle na novčanik

Mladi ljudi igraju tradicionalno crnogorsko kolo na generalnoj probi nastupa za proslavu deset godina neovisnosti Crne Gore. Maša se čudi koliku su pozornicu postavili. Jer, godinama je bilo zabranjeno tu, na središnjem gradskom trgu, organizirati bilo što. Trg je od nedavno, po četvrti put od kako postoji, promijenio ime i sad se zove „Trg nezavisnosti“. 21. svibnja Crna Gora ne obilježava samo deset godina od kako je obnovila državnost, već i „tisućljeće državnosti“ jer je prije 1.000 godina pogubljen knez Vladimir Dukljanski. Zgodna prilika da se državnost rastegne u svijetlu prošlost, smatrao je Odbor za proslavu koji predvodi predsjednik Filip Vujanović.

Maša Elezović, mlada dizajnerica iz Podgorice, tek se vratila s dvogodišnjih studija u Japanu i proživljava takozvani „obrnuti kulturni šok“. Promjena imena trga joj je smiješna, „tisućgodišnjica“ još smješnija, a na proslavu desetogodišnjice neće jer, kaže, to je slavlje elite okupljene oko vlasti. Na Trgu iza nje užurbano se postavljaju pozornica i tribine koje će primiti samo odabrane.

Te 2006. Maša je tek postala punoljetna i bila među onih 55 i malo više posto ljudi koji su zaokružili neovisnost. „Mislila sam na ono, da bi svaki od dva brata trebao imati svoj stan“, ponavlja Maša objašnjenje koje se često čulo tijekom referendumske godine. „Očekivala sam da će nacionalna pitanja završiti jednom za svagda i da će stati priča jesi li Srbin ili Srpkinja ili Crnogorac ili Crnogorka.“ Ali, Maša misli da ta priča nije stala, nego se intenzivirala, jer vlast, koja u ovoj zemlji nikada nije promijenjena na izborima, opstaje po principu zavadi pa vladaj.

Forsiranje razlika

Tri dana prije proslave desetogodišnjice, na sjednici koja je trajala maratonskih 14 sati, crnogorski Parlament glasovao je za „Vladu izbornog povjerenja“. Originalan doprinos svjetskoj demokraciji, kažu šaljivci. Premijer Milo Đukanović je nakon višemjesečne političke krize, koju je oporba često uspoređivala sa situacijom u Makedoniji, ponudio oporbenim strankama najvažnija ministarska mjesta, da bi mogle kontrolirati zloupotrebljavaju li se državni resursi za dobivanje izbora. Dan prije formiranja te vlade Đukanović je u jednom televizijskom intervjuu objasnio da je nadvladavanje društvene podijeljenosti najveći izazov, te da je ideju o davanju dijela vlasti oporbi imao svih prethodnih deset godina, jer to vidi kao način da se riješi ovaj izazov.

„Nadvladavanje podjele nikako nije primarni fokus ove vlade jer i iz opozicije ulaze oni koji su bili na istoj strani kao Đukanović u vrijeme referenduma“, kaže Boris Raonić, analitičar iz nevladine organizacije „Građanska alijansa“. Za njega je sastav prijelazne vlade čisti apsurd. Jer, nju čine i četiri političke stranke koje uopće nisu sudjelovale na prošlim izborima – a tri od njih nisu ni postojale. U isto vrijeme oni zastupnici koji su bili za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom ostaju izvan nove vlade i sada.

Izvan nove vlade je ostala i stranka Alekse Bečića. On je 2006., tek što je dobio pravo glasa, glasovao za ostanak u zajednici sa Srbijom. Tada je postao član Socijalističke narodne partije, koja je bila u bloku za zajedničku državu. Sada inzistira da ne želi biti talac prošlosti, jer se njom, kaže, bave samo oni kojima je cilj osvajanje još jednog mandata – bilo u vlasti ili oporbi. „Crna Gora je nezavisna država i točka. Tu je sve kristalno čisto i jasno. I za mene je najljepša zemlja na Balkanu. Ali to nije dovoljno“, kaže Bečić.

U prethodne četiri godine svaka oporbena stranka u Crnoj Gori raspala se na dvije manje. Tako je Bečić formirao „Demokrate“. „Mi smo stranku osnovali da bismo pomirili upravo ono što je bilo nepremostivo u Crnoj Gori, da bismo se izdigli iznad umjetnih podjela.“ Dok nekoliko mladih ljudi u malim prostorijama njegove stranke pakira promotivni materijal, Bečić priča da okupljaju i unioniste i suvereniste, ali i značajan broj onih koji za politiku nisu marili. Uvjeren je da političkoj sceni treba smjena generacija. Bečić kaže da godinama pričama o jeziku, himni, zastavama, gdje je netko bio 1918., 1941., 1991. ili 2006., neki stari lideri ubiru jeftine političke bodove, a izbjegavaju važne teme.

Napredak očigledan, ali spor

Koje su to važne teme? „Građanska alijansa“ je u suradnji s desetak partnerskih organizacija, objavila analizu „10 godina nezavisnosti – Pogled iznutra“. Izdavač publikacije i direktor ove NVO, Raonić, zaključuje da je napredak neupitan, samo je jako spor. Crna Gora je odmakla daleko u procesu pridruživanja Europskoj uniji i NATO-u, ogromni su pomaci recimo na nekim konkretnim područjima, kao što su sprječavanje mučenja zatvorenika ili borba za prava pripadnika LGBT-a. „Ali u drugim oblastima, kao što je predstavljanje manjina, imamo goru situaciji nego prije deset godina“, kaže on i daje primjer da je Albanaca manje u javnoj administraciji sada nego 2006.

Ta javna administracija ga brine i zato što je politizirana i zato što je ogromna – neodrživo je, kaže, da zemlja od 620.000 stanovnika ima oko pedeset tisuća javnih službenika. Maša se nije upuštala u tako detaljne analize, ali joj je i golim okom vidljiv napredak Crne Gore ka Europskoj uniji, naročito u vidu vizne liberalizacije. Tako, po njezinom mišljenju, ljudi mogu ići van i učiti o boljim stvarima, pa možda nešto promijene i kod kuće. S druge strane, kaže, kvaliteta obrazovanja je drastično opala. „Otvorile su se granice, možemo poći van, ali smo manje sposobni to učiniti.“

„Jedino područje gdje nisam optimist su ekonomska pitanja“, kaže Raonić. Isto brine i političara Bečića i dizajnericu Mašu. Premijer Đukanović u istom intervjuu za lokalnu televiziju je ocijenio da je Crna Gora ekonomski razvijenija nego 21. svibnja 2006. „U ovih deset godina BDP je povećan 70 posto. Zaposlenih je 40 tisuća više. Prosječna plaća povećana je 70 posto, a mirovina 100 posto“, prenijeli su svi mediji. No Bečić bi ovim podacima premijera dodao i „da imamo javni dug koji je uvećan četiri puta u odnosu na 2006. godinu, da imamo deficit platne bilance, da imamo sedam puta veći uvoz od izvoza, da je svaki drugi mladi čovjek na birou rada, da je u odnosu na prošle četiri godine nezaposlenost porasla s 32 na 40 tisuća“.

Svi sugovornici DW-a naglašavaju da su, umjesto dosadašnjih nacionalnih podjela, sve očiglednije ekonomske razlike. „To je velika opasnost za Crnu Goru, jer imamo najveći jaz između bogatih i siromašnih u Europi“, tvrdi opozicionar Bečić. „Imamo šačicu privilegiranih pojedinaca i najveći dio Crne Gore koji je na rubu egzistencije.“ Uzroke za takvo stanje slično vide i neovisni analitičari i oporbeni političari i mladi ljudi poput Maše. Ponavljaju se objašnjenja o „pljačkaškoj privatizaciji“ ili pretvaranju zemlje u „privatnu državu jednog čovjeka“ i njegovih prijatelja.

„Mladalačka naivnost“

Kada Mašu pitate što joj u Crnoj Gori nedostaje pa je tako ljuta da neće ni slaviti Dan neovisnosti, iako je htjela neovisnu državu, ona kaže da joj fale sigurnost i stabilnost. Ne misli Maša da se u Podgorici ne osjeća sigurno na ulici, naprotiv. „Nas skoro sve jedna plaća dijeli od siromaštva i ta vrsta nesigurnosti je užasna i zbog toga uvijek imate knedlu u grlu i nikad niste sigurni hoćete li uspjeti sastaviti kraj s krajem, do sljedećeg mjeseca.“

Kako veliki broj mladih ljudi iz Mašinog okruženja razmišlja o odlasku, logično je pitanje zašto se ona vratila u Crnu Goru. „To što sam 2006. mislila da ću moći postići u Crnoj Gori pripisujem mladalačkoj naivnosti“, razmišlja koliko se ona promijenila, ako već promjene u Crnoj Gori nisu uspjele ispuniti njezina očekivanja: „Ovo što sad mislim da mogu postići u Crnoj Gori i dalje pripisujem mladalačkoj naivnosti. Manje sam naivna.“ Maša zna da je stereotip o lijenosti Crnogoraca i Crnogorki sušta istina kada se radi o njihovom građanskom aktivizmu. Ipak, nada se da će se okupiti građanska grupa mladih, koji će za sobom ostaviti nacionalne podjele, ukazivati na loše stvari i pomoći društvu da ozdravi.