1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

"Crne udovice" - prisilni skok u smrt

U napadu na moskovsko kazaliste, nedavnim atentatima na rok-koncert, otmici dva zrakoplova i u Beslanu sudjelovale su i zene. Preuzimale su ulogu zive bombe. Mlada ruska novinarka Julia Jusik krenula je tragom i sudbinom tih "Crhih udovica". Na kraju njezine reserse nastala je knjiga pod naslovom "Mladenke Alaha", koju se na zalost nigdje ne moze kupiti.

"Suradnici ruske tajne sluzbe "FSB-a obilazili su knjizare i davali vrlo jasne upute da se moja knjiga ne smije prodavati, kao u najmracnijim Staljinovim vremenima," prica Julia Jusik. "Ako u nasoj zemlji pokrenes sudski postupak protiv FSB-a, onda to u najboljem slucaju nicemu ne vodi ili u najgorem, sam sebe izlazes opasnostima. Ako imas posla s FSB-om bolje je ne podizati previse prasine."

Julia Jusik posjecivala je obitelji "Crnih udovica", njihove prijatelje, prikupljala informacije u gradskim upravama. Tako je shvatila da su nase predodzbe o njima netocne, da sve "udovice" nisu iste i da ih se nacelno moze podjeliti u dvije kategorije. "Jedna skupina su mlade djevojke, izmedju 17 i 25 godina. One nemaju odredjenog motiva ili povoda zasto zrtvovati vlastiti zivot, iako se mora napomenuti da je u gotovo svim cecenskim obiteljema bilo zrtava rata koji traje vec 10 godina. Te djevojke potjecu iz vahabitskih obitelji, sljedbenika fundamentalistickog sunitskog pokreta u islamu, vjerskih fanatika, i njihovi ocevi u vecini slucajeva suradjuje s teroristima. Ako te djevojke ostanu bez oca, vlastita ih braca, pravdajuci to obiteljskom casti, regrutiraju kao samoubojice povecavajuci tako svoj utjecaj u teroristickoj organizaciji."

Te zene nemaju sto reci, moraju se pokoriti, bez vlastitog su stajalista i zvanja. One ne zele umrijeti, ali nitko ih i ne pita sto one zele.

"Druga skupina su nesretnice, koje su prozivjele pakao - izgubile su muza, djecu, svoj dom. Njihov je zivot prava tragedija. One vrlo brzo pristaju na osvetnicke akcije."

Regrutiranje "Crnih udovica" u toj je skupini relativno jednostavno - njih se ciljano trazi u obiteljima u kojima je upravo ubijen ili otet otac, sin ili drugi rodjak. Jer, zene koje neposredno prozivljavaju bol zbog gubitka voljene osobe i koje su zbog toga pune mrznje lako se pridobiva za samoubilacke napade, objasnjava Julia Jusik: " Treba se samo obratiti jednoj od brojnih humanitarnih organizacija na licu mjesta. Pod izlikom da im zele pomoci humanitarci ih posjecuju, ali istodobno prikupljaju i potrebne informacije. Na pocetku im zaista i pomazu, vode ih lijecniku ili nabavljaju hranu, brinu se o njima i tjese ih. Ali onda ih pocinju uvjeravati kako se moraju osvetiti i nagovaraju ih na samoubilacke akcije. Brojne humanitarne organizacije dio su tog ogavnog sustava koji se bavi novacenjem udovica-samoubojica. Na pocetku nisam mogla vjerovati da je tako nesto moguce, ali danas znam da je to tako. Ne zelim navesti imena organizacija, ali ako ustreba svoje cu informacije rado staviti na raspolaganje. Samo toliko: tajna sluzba ionako zna sve a i znatno vise od mene. U Ceceniji se vise ne moze razlikovati izmedju dobra i zla, nema vise crnog i bijelog."

Zahvaljujuci vezama novinarka je saznala gdje se zene obucavaju: "Da bi se zenu pridobilo na tako nesto nju se izolira od njezine uobicajene okoline, njezine obitelji, svega sto bi je jos moglo vezati za zivot. Ona dolazi u novi krug u kojem vjera igra jako veliku ulogu. Polagano se lomi njezina volja - ako se opire i silovanjem. Tako vise nema izgleda za udaju. Ponekad se primjenjuju i psihofarmaci, sto je u biti nepotrebno nakon stalnog i sustavnog pranja mozga. Oni joj utuve u glavu da je zivot los, da rat postaje sve strasniji, protivnik sve brutalniji i nasilje sve vece. Zena koja zivi kod njih, potpuno je izolirana, vidi samo njih, ovisi o njima, postane dijelom tog drustva."

Novinarka u svojoj knjizi opovrgava stalno ponavljanu tvrdnju kako se zene same dizu u zrak: "Njima se oko struka veze bomba koju se iz daljine aktivira. Za tako sto zeni nije potrebna obuka ili preprema. "Crna udovica" koja se shodno direktivi mora umijesati medju skupinu ljudi i tako sebe i potencijalne zrtve dici u zrak ne mora znati kako funkcionira upaljac buduci da ga ona i ne aktivira. Svijet ce medjutim nakon atentata vjerovati da je ona izvrsila napad. Pri tome je vecina zena isto tako nevina kao i zrtve napada. Ali to se presucuje."

Dok se muskarci skrivaju u brdima i tamo pripremaju na svoju borbu obuka zena obavlja se usred gradova. U Ceceniji, prije svega pak u Ingusetiji. U Nasranu, Karabulaku, Magasu. U potpuno normalnim stambenim zgradama. "Crne udovice" svojim cuvarima vode domacinstvo, kuhaju im, moraju ih do kraja opsluzivati. Za osobe koje ih vrbuju osnovani su specijalni centri za obuku u glavnom gradu Azerbajdzana, Bakuu. Na zgradama svakako nema natpisa "Centar za obuku Crnih udovica", nego umjesto toga neka neupadljiva oznaka kao sto je "Institut za islamske znanosti".

Julia Jusik je uvjerena da bi se "Crne udovice" moglo spasiti ako bi se razbio sustav vrbovanja i obuke.

O-Ton Jusik: " Aber dazu ist nur der Gehiemdienst in der Lage..."

"To, medjutim, moze samo tajna sluzba. Ona se medjutim ne posvecuje tom problemu, naprotiv. Ne bih htjela ici tako daleko i tvrditi kako je ona dio tog gnjusnog sistema, ali suradnici tajne sluzbe u najmanju ga ruku toleriraju. Oni poznaju imena onih koji regrutiraju "udovice". Sve im je poznto. Znali su takodjer tko je angazirao atentatorice u talackoj drami u moskovskom kazalistu, ali nitko nije uhicen, pritvoren ili saslusavan kako bi se saznala imena organizatora.