1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Civilno sluzenje vojnog roka u Njemackoj

Tko u Njemackoj ne zeli sluziti vojni rok u kasarni - iz bilo koji osobnih, vjerskih ili moralnih razloga, ima mogucnost civilnog sluzenja vojne obveze. Konkretno to znaci da umjesto da devet mjeseci provedu u kasarni ili na vojnim vjezbama, njemacki mladici mogu raditi u bolnicama, starackim domovima, domovima za hendikepirane i slicnim ustanovama gdje sluze kao pomocno osoblje. U Njemackoj se vec dulje vremena vode rasprave o tome koliko vojna obveza stvarno ima smisla - treba li se, dakle, ukinuti ili ne. S time se dovodi u pitanje i status civilnog sluzenja vojske. Vec bi slijedece godine tebalo doci do skracenja civilnog sluzenja vojnog roka s deset na devet mjeseci, a od 2008. godine njemacka vlada namjerava potpuno ukinuti civilni rok. U dobrotvornim ustanovama i institucijama koje pruzaju pomoc i njegu starijim i nemocnim osobama, u kojma u pravilu pomocne poslove dobrim dijelom obavljaju takozvaniji "civiji", vec sada vlada velika uznemirenost, jer brojne socijalne ustanove ovise o neplacenom radu civija. Tako je i u domu za njegu starijih i nemocnih osoba "Haus Raphael" u Bonnu u kojem zivi ukupno 15 osoba koje ovise o pomoci drugih ljudi.

U tom domu svoj civilni rok sluzi Andreas Schmidt, koji svakodnevno vodi brigu o starijim i nemocnim osobama, a cesto ima dezurstvo i preko vikenda.

Sluzbeni opis posla Andreasa Schmidta glasi: serviranje jela, pomoc pri odlazenju na zahod, voznja do lijecnika. No on uz to obavlja i cijeli niz drugih poslova. Ovaj 21-godisnjak cijele dane juri od sobe do sobe i pomaze u svemu sto stanari ne mogu sami obaviti - pomaze im pri ustajanju, odijevanju, tusiranju, cesljanju i jos nizu drugih vaznih sitnica, kao sto je na primjer - citanje novina: "Aha, da procitam vremensku prognozu. Dobro, moze. Da vidimo sto jos tu ima ... jesmo vec citali rubriku Leute-Heute? Jesmo, ali vremensku prognozu jos nismo. Tu je jos jedan clanak o potresu u Bamu? Zna li netko nesto o tome? U iranskom gradu Bamu dogodio se strasan potres - ima puno mrtvih i ranjenih-..."

Prije nego sto je radio u ovom domu, Andreas je cesto bio u pratnji putovanja za mlade koje je organizirala crkva. Ostao mu je taj osjecaj brige za druge, ali neki od njegovih sticenika u starackom domu, o kojima ovdje vodi brigu, gotovo su cetiri puta stariji od njega: " To uzivljavanje u jednu drugaciju situaciju - to da stvarno shvatite kakva je ta situacija u kojoj se drugi covjek nalazi- to je najbolje iskustvo koje mozete steci. Kada udjete u sobu i kada na licu te osobe vidite sto toj osobi nedostaje, ili sto bi ona zeljela - to je nesto sto vas vrlo snazno prozima," kaze Andreas.

Neki od stanara doma zive tu vec godinama, tako da se oni s vremenom vrlo snazno zblize sa onima koji vode brigu o njima. Mariane Schneider, zamjenica voditeljice doma : "To je osjetljivo razdoblje zivota u kojem je covjek tjelesno slab, vrlo cesto psihicki i fizicki ogranicen. Tu vlada osjecaj bespomocnosti, a mnogi ljudi u toj visokoj dobi jednostavno osjecaju strah. Mi im zelimo pruziti osjecaj da su tu zasticeni, da steknu povjerenje, nakon sto su morali otici iz svog vlastitog doma."

I u novom okruzenju vlada kucna atmosfera - stanari mogu urediti svoje sobe prema vlastitom ukusu, donijeti svoje privatne stvari - slike, lampe, tepihe, pa cak i zavjese, ako zele. Jedino ne mogu mijenjati krevet na kojem leze.

Slijedi poziv u pomoc od gopsodje Kessler. Ona je sama na zahodu i treba pomoc. "Gubi se svaki osjecaj odbojnosit ili gadjenja. Na primjer kad je netko obavio veliku nuzdu i kad ga treba obrisati - na pocetku mi je to zbilja bilo grozno, cujte - to je zbilja grozno zaudaralo. No kasnije se covjek na to navikne i potpuno mu se gubi osjecaj gadjenja," kaze Andreas.

To su neobicna iskustva za jednog mladog covjeka. No za Andresa je upravo to bilo odlucujuce - zelio je biti s ljudima i pomagati im. Nakon polozene mature trebao je donijeti odluku - hoce li raditi kao civi ili ipak sluziti vojni rok u Bundeswehru? "Meni do toga nije bilo stalo, nikada nisam imao posla s oruzjem. Nikada nisam bio nekom streljackom ili lovackom drustvu, to me nikada nije zanimalo."

No prvi mjeseci u starackom domu nisu bili laki:"Sasvim na pocetku - sve je bilo potpuno novo. Svakog jutra se treba ponovno potpuno prilagodiit toj osobi, jer ona vas slijedeceg jutra cesto ne moze prepoznati. Oni me znaju pitati: a tko ste vi ? gjde se ja to nalazim?"

No u medjuvremenu njega ipak dobro znaju u domu "Huas Raphael" i ocito su s njim vrlo zadovoljni. "Da, Andy, to je civi. on je dobar. Civiji su vrijedni i rado pomazu, kaze gospodja Irma, a gospodja Charlotte dodaje: "Dakle - civiji - oni posvuda uskacu, tamo su gdje ih covjek treba, gdje nema nikog drugog. Meni je to uvijek bilo jako vazno da su oni kod nas u domu."

A sto b ise dogodilo kad nebi bilo te pomoci kakvu pruza Andreas i ostali civiji? Klaus von Kemming je novi voditelj doma: "To bi ostavilo veliku rupu u ovoj kuci, jer su nasi civiji od velike pomoci." Stephanie Graner je zupnica u tom dijelu grada i dobro je upoznata s time kakvu vrstu pomoci pruzaju civiji: "Mislim da bi to u mnogim podrucjima rada moglo dovesti do prave katastrofe, a i za nasu zupu bi to bilo vrlo lose. Najvise bi povlacenjem civija bili pogodjeni oni koji su izravno ovisni o njihovoj pomoci. Ne mi, koji smo jaki i u najboljim godinama, vec oni koji ovise o pomoci i koji ce se morati snalaziti i kad im se nece moci toliko pomagati. Tako ce to izgleda i biti."