Carstvo koje je nestalo preko noći

Desetljećima je naša planeta bila podijeljena u dva, nepomirljiva tabora i nakon Drugog svjetskog rata se mnogima činilo kako je samo pitanje vremena izbijanje novog, još strašnijeg i atomskog Trećeg svjetskog rata. Niti analitičari na zapadu nisu u potpunosti vjerovali kako će se Sovjetski Savez doista jednog dana zateći u dilemi, da li da proizvodi maslac ili topove - ali kad se to dogodilo, raspad se dogodio brže nego što je bilo tko očekivao.

Nakon što su, jedna za drugom, socijalističke zemlje Europe u  osamdesetima prošlog stoljeća, okončale svoje komunističko razdoblje, požar želje za promjenom je zahvatio i sam SSSR. Bivša sovjetska republika Litva je u ožujku 1990. prva proglasila neovisnost od te multinacionalne tvorevine, ali još u siječnju slijedeće godine su jedinice Crvene armije osvojile strateške položaje u Litvi. U toj, "krvavoj nedjelji" 13. siječnja 1991. u Vilniusu je 14 osoba poginulo, makar već nije bilo sumnje da se Crveno carstvo raspada. Jer i prije tog krvoprolića, u lipnju 1990. je sama Rusija pod Jeljcinom proglasila "suverenost unutar Sovjetskog Saveza".

Posljednji trzaj povratka na "stara vremena" bio je pokušaj puča u kolovozu 1991. Dijelovi vojske, nezadovoljni pokušajima mirnih reformi posljednjeg predsjednika Politbiroa Mihaila Gorbačova, uhitili su svog vrhovnog zapovjednika i pokušali su vojnom silom osvojiti strateške položaje u Moskvi. Ali ta vremena su već prošla, naišli su na neviđen otpor građana koji su, pozvani od Jeljcina, ustali u obranu svoje domovine. Ubrzo su im se pridružile i mnoge vojne jedinice i već tada je bilo jasno: u Sovjetskom Savezu više neće biti povratka na staro.

Slijedećih mjeseci 1991. i usprkos tome što se Gorbačov vratio na svoj položaj, i ta socijalistička višenacionalna tvorevina se raspadala sve brže. 8. prosinca su zajednički, Rusija, Bjelorusija i Ukrajina proglasile raspad Sovjetskog Saveza i osnovale Udrugu Nezavisnih Država. Toj udruzi se nekoliko dana kasnije pridružilo još osam sovjetskih republika koje su također proglasile neovisnost. Svi su oni tražili da konačno i nasljednik Lenjina, Mihail Gorbačov prihvati novu realnost i podnese ostavku na dužnost koja, kako su smatrale sve te nove države, više ionako ne postoji. Na Božić 1991. se konačno čulo ono što nitko nije vjerovao da će ikad čuti, predsjednik svemoćnog Politbiroa i nekadašnji vladar čitavog socijalističkog svijeta, podnio je ostavku. Posljednjeg dana te godine je Sovjetski Savez prestao postojati.

To carstvo koje se prostiralo na 22 milijuna i 400 tisuća četvornih kilometara sastojalo se od 15 republika - neke od njih su imale još i autonomne oblasti. Neke od tih republika su danas članice Europske unije, neke su na najboljem putu vratiti se u Srednji vijek. Mnoge od njih su prošle kriminalnu privatizaciju, mafijaške obračune, hiperinflaciju i kaos. U nekima su bivši komunistički funkcionari prigrabili svu vlast i ne puštaju je iz ruku niti 20 godina od raspada SSSR-a.

Prosvjedi u Rusiji nakon nedavnih izbora pokazuju kako niti tamo nije izvjesno, da li se doista radi o demokraciji - ili o novom obliku jednostranačkog uređenja. Ali i oni koji i danas žale što je Sovjetski Savez propao, baš kao i oni koji su sretni što je završeno to razdoblje naše povijesti, složni su da se gotovo sigurno više nikad neće moći pojaviti takvo carstvo kakav je bio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Autori: Mihail Bušuev, A. Šubić

Odg. ur.: N. Kreizer