1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Burna i krvava "njemačka jesen"

7. travnja navršava se točno 30 godina od ubojstva glavnog njemačkog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka – djela lijevoekstremističke Frakcije Crvene armije. Bio je to početak serije krvavih atentata.

default

Policajci pokrivaju leš Siegfrieda Bubacka

Mjesecima je RAF držao zemlju u stanju usplahirene napetosti i bacio je u do tada najveću krizu. To je bilo doba koje je u povijest ušlo pod imenom «njemačka jesen». Ono počinje u proljeće 1977, točnije 7. travnja: glavni državni odvjetnik Siegfried Buback je na putu u svoj ured u Karlsruheu. On sjedi na suvozačkom mjestu u svom službenom automobilu, pored njega vozač Wolfgang Göbel, na stražnjem sjedištu Georg Wurster, šef voznog parka Državnog odvjetništva. Na semaforu je crveno svjetlo – Mercedes staje. Po desnoj traci dolazi jedan motor. Na njemu sjede dva muškarca s maslinasto zelenim kacigama. Jedan od njih, ne iskrcavajući se, ispaljuje na Mercedes 15 hitaca iz automatskog pištolja. Sve tri osobe u automobilu umiru.

"Terorizam nema šanse"

Šest dana kasnije održava se svečana komemoracija za žrtve atentata u gradskoj protestantskoj crkvi u Karlsruheu. Savezni kancelar Helmut Schmidt drži govor:

«Tugujemo za Siegfriedom Bubackom, Wolfgangom Goebelom i Georgom Wursterom. I s nama tuguju svi oni koji se nakon ovog ubojstva ne mogu vratiti normalnoj radnoj svakodnevnici.»

Frakcija Crvene armije već je bila preuzela odgovornost za napad. Glavni državni odvjetnik je kao vrhovni borac protiv terorizma u zemlji bio posebno važan cilj RAF-a.

Do danas nisu razjašnjene sve okolnosti atentata. Kasnije su doduše između ostalih osuđeni Christian Klar i Brigitte Mohnhaupt kao glavni organizatori napada. Oni organiziraju i koordiniraju i iduće atentate 1977. godine. U srpnju ubojstvo bankara Jürgena Ponta 5. rujna otmicu i predsjednika Udruge poslodavaca Hannsa-Martina Schleyera s kojom RAF želi isposlovati puštanje na slobodu uhićenih članova organizacije. Iste večeri tadašnji kancelar Helmut Schmidt u obraćanju preko televizije kaže:

«Dok ja ovdje govorim, sigurno negdje slušaju i počinitelji ovog zločina. Njima možda u ovom trenutku vlada trijumfalni osjećaj moći. Ali neka se ne varaju. Terorizma na duge staze nema šanse. Jer njemu se ne suprotstavlja samo volja državnih organa nego i volja cijelog naroda.»

Tvrdo na tvrdo

Savezna vlada pod vodstvom Helmuta Schmidta ostaje tvrda i odbija bilo kakve pregovore s teroristima. Umjesto toga, organi vlasti počinju veliku hajku na otmičare: provaljuje se u stanove, zakoni se pooštravaju, čak se i javno raspravlja o smrtnoj kazni za teroriste. No, i RAF pojačava pritisak na pravnu državu: u listopadu njihovi palestinski saveznici na turističkom otoku Mallorci otimaju zrakoplov Lufthanse s 87 putnika i spuštaju je u glavnom gradu Somalije Mogadišu. Tamo jedna specijalna jedinica upada u zrakoplov i okončava otmicu. Glasnogovornik vlade Klaus Bölling objavljuje:

«Taoci u Mogadischu su slobodni. Mi smo zahvalni što su ljudi raznih nacionalnosti i građani naše zemlje preživjeli ovu okrutnu otmicu.»

Kada uhićeni vođe RAF-a Andreas Baader, Gudrun Ensslin i Jan-Carl Raspe u svojim ćelijama zatvora Stuttgart-Stammheim doznaju za, iz njihove perspektive, propalu otmicu zrakoplova, oduzimaju si život. Dan kasnije RAF obznanjuje da je predsjednik Udruge poslodavaca Hanns-Martin Schleyer likvidiran.

I danas aktualno

30 godina nakon «njemačke jeseni» ova tema je aktualnija nego ikada prije. Iako je RAF 1998. objavio svoje gašenje, još uvijek u zatvoru sjedi troje nekadašnjih članova RAF-a: Brigite Mohnhaupt je tek prošlog mjeseca prijevremeno puštena na slobodu, a Christian Klar je predao saveznom predsjedniku zahtjev za pomilovanjem. Za mnoge članove obitelji žrtava je takav razvoj događaja teško shvatljiv. Sin ubijenog glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, Michael Buback je u jednom radijskom intervjuu rekao:

«Još uvijek ne znam tko je ubio mog oca. A za članove obitelji je to važno. Čudi me što se sada razmišlja o pomilovanjima i sličnom. Mora se pritom znati što se tamo stvarno dogodilo i je li se počinitelji zločina kaju? Za mene bi to bio nužan preduvjet.»

Na znakove kajanja i promjene mišljenja rodbina žrtava RAF-a i danas, 30 godina nakon «njemačke jeseni», još uvijek uzaludno čeka.

  • Datum 04.04.2007
  • Autor Monika Dittrich
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/ACw1
  • Datum 04.04.2007
  • Autor Monika Dittrich
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/ACw1