1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Bugarska 'žica' protiv ilegalnih doseljenika

Bugarska je na granici prema Turskoj podigla žičanu ogradu kako bi spriječila dolazak ilegalnih doseljenika. Lokalni stanovnici se rugaju toj 'žici' nedaleko od njihovih kuća, ali imaju i koristi od nje.

"Od kako su podigli žicu, više ih ne dolazi toliko koliko ih je bilo prije", objašnjava 33-godišnja Nikolinka Dimitrova. Ona je takozvana "snaga sigurnosti" u Goljam Derventu, selu na granici Bugarske i Turske. Zapravo, čitava njena zadaća se svodi na poziv hitnoj službi 112 ako primijeti "nešto neuobičajeno". A to u tom selu zapravo znači - ako ilegalni useljenici dospiju u Bugarsku, dakle u Europsku uniju.

Nikolinka Dimitrova

Dimitrovoj je posao nazvati 112 ako primjeti 'nešto neuobičajeno'

Od prošle godine ih je bilo sve više u malenom selu. Nije ih teško prepoznati, svima tim nevoljnicima je patnja ispisana na licu, a u pravilu nisu odjeveni u ništa bolje od krpa. Čak i ako nešto kažu, nitko ih ne razumije jer i govore jezikom dalekih zemalja iz kojih dolaze: najčešće iz Sirije, ali ih ima i iz Afganistana ili Iraka. Ako i dođu u selo, postupak je uvijek isti i jednostavan: gradonačelnik zove graničnu policiju, useljenici se evidentiraju i prate u obližnji izbjeglički logor.

Samo par stotina metara od središta sela stoji "žica", kako stanovnici zovu ovu žičanu ogradu. Zapravo je tu riječ o izuzetno složenom sustavu nadzora granice sa senzorima ispod zemlje koji aktiviraju kamere za nadzor ako zabilježe nekakvu aktivnost na ogradi. Sama žičana ograda je visoka tri metra i dugačka oko 30 kilometara. Sa bugarske strane izgleda razmjerno "normalno", ali sa turske je zaštićena bodljikavom žicom tako da stvara dojam kako je nemoguće prijeći preko nje.

"Skaču kao majmuni"

Stojan Stojanov

Stojanov je zadužen za granicu dugu gotovo 300 kilometara - ali osobno 'ne voli' ovu 'žicu'.

Usprkos tome, uvijek se iznova baš to pokušava: "Do sad još nije nitko uspio. Neki pokušavaju ljestvama ili naslanjaju oborena stabla na ogradu, ali mi ih odmah vidimo i primjereno reagiramo", objašnjava Stojan Stojanov, zapovjednik regionalne postaje granične policije u Elhovu. On je zadužen za nadzor kopnene granice između Bugarske i Turske i koja je ukupno dugačka 271 kilometar. U međuvremenu je na dvanaest posto te granice postavljena ova žičana ograda i prema službenim tvrdnjama vlade Bugarske, nju je to koštalo oko 4,5 milijuna eura.

Tamošnji građani su uvjereni kako je žičana ograda koštala mnogo više i jedina im je utjeha uvjerenje da je sve to zapravo platila Europska unija - jer konačno, to nije granica tek Bugarske, nego i Unije. Ali i Nikolinku Dimitrovu ne smeta toliko niti "ljepota" te žičane ograde niti njena cijena - nego što niti ona nije učinkovita: "Oni režu žicu i ipak dolaze k nama. I danas se žica morala krpati jer se uvijek iznova oštećuje. Uzalud sav taj novac i milijarde."

I Marija, vlasnica kavane u glavnom gradu okruga, Elhovu je puna priča o izbjeglicama i žičanoj ogradi. "Oni tamo skaču preko žice kao majmuni! Najprije bacaju gomilu granja na ogradu, a onda skaču preko toga." Pitamo je, odakle sve to zna, ali ona tek odgovara: "Pa znate kako je to, pričamo s momcima iz policije."

Sirijske izbjeglice u logoru u Bugarskoj

Sudbina izbjeglica je uvijek ista: završit će u izbjegličkom logoru gdje moraju čekati ishod zahtjeva za azil. A šanse su bilo gdje u EU - veoma malene.

Bolje im je na "pravu" granicu

Teško je reći, da li ti "momci" tu žele tek impresionirati gostioničarku, ali po službenim informacijama bugarske policije tamo nitko ne skače "kao majmun" i zapravo još niti jedan ilegalni useljenik nije prešao novu žičanu ogradu. "Od kako je ova granična ograda u pogonu su i pokušaji ilegalnog prijelaza granice drastično opali", tvrdi komesar Stojanov.

On dobro zna, o čemu govori: prošle, 2013. godine je oko 11.500 osoba pokušalo ilegalno prijeći granicu Turske i Bugarske. "To je bio pakao", žali se policijski službenik. Od početka ove godine je zabilježeno još jedva 1728 slučaja ilegalnog prijelaza granice. Zapravo, ta "žica" ionako ne služi da onemogući baš svakoga tko pokuša prijeći, nego da sve te osobe navede da radije koriste legalan granični prijelaz. Tamo će biti evidentirani i odvedeni u izbjeglički logor.

S druge strane, ta bodljikava žica na granici Europske unije kakvu je podigla Bugarska je i tu zemlju izložila brojnim međunarodnim kritikama. Tamošnji građani se također samo rugaju toj novoj mjeri zaštite granice, a rašireno je mišljenje kako je Bugarska "tek morala nekako potrošiti europski novac". Zapravo, nitko nije niti pitao lokalne granične policajce, da li trebaju takvo postrojenje nego je odluka donesena "tamo negdje na (političkom) vrhu". "Osobno, ja ne volim tu novu ogradu", priznaje i policajac Stojanov. Ali priznaje da je i pomoć u njihovom poslu i da se tako ravnomjernije prenosi pritisak po čitavoj granici.

Granična ograda

Zapravo, čitava ta pompozna žičana ograda počinje usred livade i završava na sličnom mjestu. Za više od 30 kilometara - nije bilo novca.

Sav teret na zemlje "prve linije"

Trenutno je i ta žičana ograda zapravo prilično apsurdna jer počinje usred ničega i završava praktično nigdje, tridesetak kilometara dalje. Objašnjenje glasi kako je baš to područje koje je s turske strane najbolje prometno povezano, a nije daleko niti izbjeglički logor na turskoj strani kod mjesta Edirne.

Ipak, čini se da ova ograda zagorčava život barem turskim švercerima ljudima. Prije su jednostavno sve te nesretnike natrpali u kamiončiće i transportere i jednostavno iskrcali "u Europskoj uniji" - što je značilo tek koji kilometar u Bugarskoj i u pustoši. Za Stojanova i njegove policajce je to bio pravi užas: "Prošle zime smo imali više od 40 slučajeva za spasilačke službe. Samo se dragom Bogu može zahvaliti što nije bilo mrtvih. Jer među izbjeglicama je bilo i beba i bespomoćnih staraca."

Ostaje pitanje, zašto ilegalni useljenici uopće izbjegavaju službene granične prijelaze kad će im sudbina ionako biti ista? "To je sasvim jednostavno", objašnjava policijski službenik. "Po propisima EU-a, o azilu odlučuje prva zemlja gdje su izbjeglice stupile na teritorij Unije i to je onda ovdje Bugarska. Ali se mnogi nadaju da će bolje proći ako se prijave u nekoj drugoj zemlji, Austriji ili prije svega Njemačkoj. Zato svim silama pokušavaju onda iz Bugarske otići u neku drugu zemlju Unije", objašnjava Stojanov. Zato se i u Bugarskoj pažljivo prati rasprava o useljavanju koja se vodi u Njemačkoj.

Goljam Dervent

Selo Goljam Dervent je prilično daleko od pojma 'blagostanja Europske unije'. S ovom ogradom su ipak došli policajci i vojnici pa je tako došlo i barem nešto života.

"Šute oni pa šutimo i mi"

U bugarskim selima poput Goljam Derventu ili Elhovu su ionako tek rijetko uopće imali nekakvog posla s tim izbjeglicama. Čujemo da je "baba Pena", jedna starica iz Derventa prošle godine pozvala skupinu izbjeglica u svoju kuću i ispekla im burek. Ali onda je pozvala graničnu policiju i nakon toga ne zna, što je bilo s njima. Ne zna niti odakle su došli: "Ništa ih ne možete razumjeti", objašnjava Pena. "Oni šute pa šutimo i mi".

Jer za njih su svi ti stranci samo na proputovanju, a i izbjeglički logor je zatvoren za posjetitelje. Zapravo, ti stanovnici čak i manje negoduju zbog tih ilegalnih useljenika nego drugi stanovnici Bugarske, a i ova žičana ograda im donekle donosi korist. Jer, već godinama nitko nije u to područje uložio toliko novca, a sad su tu i službenici koji je opslužuju. U lokalnom hotelu su stalno vojnici i policajci, a porastao je i promet u kavani i gostionici.

To priznaje i gostioničarka Marija: "Sad je došlo malo života u ovaj naš kraj. To je inače područje kojem je i Bog rekao laku noć."

Preporuka uredništva