1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Brzim prema Čapljini ili upoznaj domovinu da bi ju više volio

Mirišu lipe u Čapljini. To je prvo što 'obara s nogu' u ovom gradiću na jugu Hercegovine, upravo tamo, gdje se već u vlaku pripremaju pasoši i putovnice za pregled. A ovaj grad svojim gostima može mnogo toga ponuditi.

Ulica u Čapljini

Čapljina je atraktivna i po kiši...

Zato nije čudno što sam ispod jedne velike, mirisne krošnje lipe, dok je kiša padala, susrela mog prvog sugovornika, pripadnika Granične policije Alena Jazvina.

"A gdje ćete sada po ovakvoj kiši?", pita me iskreno začuđen. "Pa zar ljudi ne rade i po kiši? Trebamo li obustaviti sve aktivnosti ako pada kiša?", bunim se ja. "Dobro, u pravu ste. Imate kišobran, a ima i taksi", kaže Alen i dodaje da je sve što vrijedi vidjeti oko Čapljine, u krugu od deset kilometara. Pominje Park prirode Hutovo blato, Mogorjelo, Počitelj, antičke ostatke grada u Gabeli, vodopad Kravice... Toliko je atraktivna okolica Čapljine da bi mi za obilazak trebalo nekoliko dana, a ja imam samo jedan. Idem u Park prirode Hutovo blato i Mogorjelo, a ostalo ću ostaviti za neko drugo vrijeme. U hotelu "Mogorjelo" u centru grada ljubazna recepcionarka Lidija Šutalo kaže da trenutno nemaju vodiča, jer je loše vrijeme i niko se nije najavio, ali mi predlaže korištenje usluge dobrog poznavatelja okolice i samog grada, taksista Stanka Kraljića. "On vam je skoro kao stručni vodič", kaže Lidija. Za samo nekoliko minuta stiže Stanko i dok kiša sve jače i jače udara o prozore automobila, mi krećemo u avanturu obilaska nečega što se i bez kiše zove – blato. Dok idemo prema Mogorjelu, Stanko mi pokazuje nekadašnje, dobre firme u kojima je radilo 12.000 Čapljinaca u tri smjene. "To su u našim relacijama bili pravi giganti, 'Soko' , 'Hladno-valjani profili', 'Unis', 'Bregava', 'Lasta', 'Metalinvest'...", nabraja Stanko i žali za propalim snom. "Nešto malo 'Lasta' radi, a sve ostalo stoji", kaže.

Mogorjelo i Villa rustica

Čamci kojima turisti obilaze Park prirode Hutovo blato

Čamci kojima turisti obilaze Park prirode Hutovo blato

Samo dva kilometra od Čapljine je Mogorjelo, ostaci rimske Ville rustice, koja spada među najljepša zdanja kasne, antičke arhitekture u ovom dijelu BiH. Osim ostataka stare vile tu je sada i restoran, ali budući da je prazan, konobar Spasoje Obradović dao se u potragu za nekim tko zna kada je sagrađena suburbana Villa Rustica i šta se s njom događalo kroz vjekove. Dobila sam brzo dva mlada vodiča, Maju Pervan i Branka Borovinu, koji znaju sve i često vode turiste u obilazak. Nemaju zvanje vodiča, još su mladi za to, ali tko zna jednog dana... Obilazimo ruševinu drevne vile dugačku stotinu i široku 56 metara. "Bio je to kompleks privatnog poljoprivrednog imanja, koji je izgrađen koncem prvog stoljeća nove ere. Imao je zgrade za stanovanje, skladišta i naprave za branje i preradu žitarica. Ovaj objekat je izgorio početkom trećeg stoljeća", kaže Maja, a Branko dodaje da je na ruševinama spaljenog zdanja, početkom IV. stoljeća nikla velika jednodjelna palača koja se sastojala od niza prostorija i trijema na stupovima.

"U četvrtom stoljeću je Mogorjelo bilo razoreno u prodoru Vizigota, a lijepu vilu njeni vlasnici više nikada nisu uspjeli obnoviti u punom sjaju", kaže Branko. "Eno, vidite na sredini onaj plato. To je ljetna pozornica na kojoj često nastupaju poznati umjetnici, najčešće muzičari. Objekt ima osvjetljenje i navečer, ljeti, ovdje zna biti vrlo ugodno", kaže Maja. Nedaleko odavde je veliko kupalište na Neretvi, rijeci koja nudi i uzbudljiv rafting i spuštanje u kanuima. I naravno, kao pravi znalci svog zanata, Maja i Branko su sačuvali ono najbolje za kraj: konjički klub "Vranac" u kojem ima 30 konja. U sklopu kluba je i škola jahanja, a u ponudi je i rekreativno jahanje. "Imamo i dva konja za djecu s posebnim potrebama, dva konja za kočiju, trkače konje, rasplodne kobile i pastuhe, dva lipicanera i tri ponija. Naši najčešći korisnici su, naravno, djeca, a sat jahanja košta 20 KM", kaže Ivan Dragičević, voditelj konjičkog kluba. Želio nam je pokazati jedno od svojih najboljih grla, ali kada je konj ugledao moj kišobran s uzorkom leoparda, snažno se propeo na zadnje noge i uznemirio... Na odlasku iz Mogorjela kažem konobaru Obradoviću da je stvarno vrijedilo doći, čak i po kiši, i vidjeti ovaj spomenik, a on mi sjetno priča: "E, da ovo imaju Talijani ili Nijemci, šta bi oni od ovoga napravili! Ovdje su vam Vinske ceste, Počitelj, vodopad Kravice, Mogorjelo, Hutovo blato, stećci, tri rijeke, Neretva, Bregava i Trebižat, pećina Vjetrenica, Gabela, more na 30 kilometara, Međugorje... A mi imamo jedan hotel u Čapljini i dva ili tri motela! Koji je ovo turistički potencijal. A mogao bi biti turistički raj!"

Homerova Troja i Bridge in Klepci

Bara s lopočima

U Hutovom blatu priroda je još uvijek nedirnuta

Ponovo smo u taksiju - Stanko Kraljić, taksist, i ja. Pitam ga zna li kako je Mogorjelo dobilo ime. "Zato što je gorjelo!", kaže Stanko. "Nije baš sigurno. Postoje dvije teorije. Jedna je ova o tome da je Mogorjelo više puta gorjelo, ali druga je vjerojatnija: pretpostavlja se da je crkva, sagrađena u V. stoljeću na ruševinama vile, bila posvećena Sv. Hermagori – Mogoru, po kojem je onda i čitav lokalitet dobio ime Mogorjelo."

Pokazuje mi Stanko cestu na jednom raskršću, pravac kojim se ide u Gabelu. Ljubitelji arheoloških iskopina sjetit će se s kakvom je upornošću meksički arheolog R.S. Price svojevremeno tvrdio da je to zapravo drevna Homerova Troja. Slično kao s piramidama u Visokom. Malo ćemo raskopati, pa šta izroni, izroni. Nema potrebe izmišljati kada je BiH pun autentičnih starina i vrijednih povijesnih spomenika. Sada se u Gabeli, pet kilometara južno od Čapljine, mogu vidjeti ostaci gradskih zidina i skulptura kamenog lava, simbola venecijanske kulture.

Nakon nekoliko kilometara Stanko zaustavlja taksi i pokazuje mi most. Izlazim i na ploči postavljenoj na obali čitam: "Bridge in Klepci". "Mi smo sada u Klepcima, a ovo je most na nekadašnjem karavanskom putu, preko rijeke Bregave", kaže Stanko. Na ploči se još može pročitati da je most izgradio Sandžak-beg Mustafa, 1517. godine. Most u Klepcima jedno je od najznačajnijih djela ranog osmanskog razdoblja, a njegova specifičnost je – najveći raspon luka ovakvog tipa mostova na ravničarskim rijekama.

Čovjek s konjem u konjičkom klubu Vranac

U Čapljini ima i konjički klub s 30 konja

Upoznaj domovinu da bi j u više volio

Nastavljamo prema Parku prirode Hutovo blato. Osam kilometara od Čapljine nalazi se jedan od najbogatijih rezervata ptica močvarica u Europi. Prostire se na površini od 7.000 hektara, a čini ga skup međusobno povezanih jezera od kojih su najveća: Deransko, Jelim, Drije i Svitavsko, kao umjetna akumulacija, nastala izgradnjom hidroelektrane. U okrilju netaknute prirode svoje zimsko utočište nađe preko 200 vrsta ptica. Vode Hutova blata bogate su ribom, a najviše je jegulje i šarana. Na uzvišenju Karaotok smješten je motel, ali zbog kiše i zahlađenja, nema gostiju. Recepcionarka Ivana mi predlaže da siđem do močvare i barem vidim lučicu iz koje polaze brodići s turistima na čuveni foto-safari. Priroda je očaravajuća, ali ptica kao da nema. Kao da sam negdje daleko, u nekoj egzotičnoj zemlji. Mislim, egzotičnijoj nego što je naša. Čuje se samo zvuk kapljica kiše kako udaraju o ustajalu površinu močvare. Ni žabe se ne oglašavaju, a ovdje je najpoznatija gatalinka. Ima i kornjača čančara, sivog guštera, zelenbaća, blavora i bjelouški. Najednom je parkiralište ispred motela oživjelo. Stigli su izletnici iz Sarajeva. Kako se pojavio novi virus, tzv. svinjska gripa, učenici sve manje putuju u inozemstvo na ekskurzije i uglavnom se drže programa: upoznaj svoju domovinu, da bi je više volio.

Vratili su se oni koji su htjeli

Bridge in Klepci

Bridge in Klepci

Vraćamo se zaobilaznim putem kako bih vidjela neka sela u koja su se vratili Srbi i Hrvati nakon posljednjeg rata. "Prije ratnih migracija bilo je 50 posto Hrvata, 30 posto Bošnjaka, oko 9 posto Srba i nešto ostalih. Vratili su se svi koji su htjeli. Ja sam dobar sa svima. Družim se sa Srbima iz sela Prebilovci, gdje su oni većina", kaže Stanko i pokazuje mi novo naselje koje su podigli Hrvati, izbjegli iz Kaknja, Vareša i Zenice. "I ne zaboravite reći, Čapljina je dobila ime po čapljama", kaže simpatični taksist na rastanku.

Ponovo sam u gradu i idem do jedinih postolara u ovom kraju, braće Dalmatin. Održavaju obrt koji su naslijedili od oca. "Nasljedstvo i tradicija su nas održali. Ne, ne može se od ovoga živjeti, može se preživljavati. Ali ne želimo da se obrt ugasi, nastavljamo mi, pa će iza nas i naši potomci", kaže Dragan i dodaje da je sve manje posla, ali da se oni prilagođavaju novim trendovima i tehnologijama. Radi se obično o brzim popravcima u ljetnoj sezoni, lagane obuće i sandala. "Čapljina je kraj u kojem su najzastupljeniji poljoprivreda, trgovina i turizam. Priroda se kroz klimu pobrinula da nam malo olakša cijelu stvar, pa ovdje dobro uspijevaju povrtlarske kulture, a u posljednje vrijeme sve više i voćarske, masline, šipak, vinova loza i breskve. I mi imamo posjed i stakleničku proizvodnju. Proizvodimo za sebe i nešto za tržište. To je ta dopuna kućnog proračuna", kaže Dragan.

Vrijeme za kafu/kavu/kahvu

U bivšoj zajedničkoj državi Čapljina je bila poznata po gradskom zelenilu. Tri puta je osvajala prvo mjesto na državnom natjecanju gradova. Ovaj grad i dalje njeguje tu svijetlu tradiciju. Grad je pun cvijeća i zelenila. Oleanderi i lipe se natječu tko će bolje, tko će više mirisati. Ružica Glavinić je cvjećarka i zatekla sam je upravo u trenucima kada je slagala jedan buket. Priča mi o životu u Čapljini: "Srednjeg staleža skoro da nema. Mi smo oni koji krpimo kraj s krajem. Životarimo. Možda nismo gladni, imamo za neke nužne potrebe i radimo za male novce, ali nam to ne oduzima neku sreću. Nalazimo zadovoljstvo u toj jednoj kavici koju možemo sebi priuštiti za jednu marku. Bit će bolje jednog dana. Poslije svakog rata je bilo teško. Doduše, ovdje se odužilo. Mi čekamo to neko ljepše vrijeme. Ja bih bila sretna kad bi u tome uživala moja unučad", kaže Ružica.

Melani Jerković

Melani Jerković: "Opasni noćni provodi"

Ona me podsjetila da je vrijeme za kafu/kavu/kahvu. Mladi konobar Lazo Prce donosi mi dobar kapučino. "Ma, nemamo ništa za mlade u Čapljini. Nema diskoteka, samo kafići i duge klupe u parku gdje se mladi preko dana okupljaju", kaže Lazo. To potvrđuje i mlada Melani Jerković: "Mladi su većinom do ponoći u Čapljini. Iza ponoći ide se četvrtkom u Mostar, a petkom i subotom u Čitluk, u folkoteku 'Bumerang' i diskoteku 'Fratea'. Nitko se neće zauzeti za mlade u Čapljini. Naši noćni provodi znaju biti opasni. Svakog vikenda imamo jednu ili dvije prometne nesreće na ovom putu za Čitluk. To je što se tiče zabave, a što se tiče škole... Većina nas studira u Mostaru, ali se ide na studij i u Split, Dubrovnik i Zagreb. Ovdje imamo gimnaziju i Srednjoškolski centar sa skoro svim zanimanjima", kaže ova lijepa Čapljinka.

Putujem ostajući bez daha

Bariša Penava, slučajni prolaznik, kaže mi da ne zna ni sam od čega živi. "Trideset pet godina sam radio u 'Dalekovodima-Energoinvest', došao je gazda i to kupio, a mi smo svi pošli kući. Nemam ni posla ni penzije. Od zaliha preživljavam. Čapljina danas nije ništa. Nema privrede, nema radnih mjesta", kaže Bariša.

Kao i obično, iz ureda gradonačelnika stvari izgledaju sasvim drugačije. "Gospodarskim stanjem u općini ne možemo biti zadovoljni, ali ono je izravna posljedica recesije i rata. Ali, ima jedan podatak koji će zazvučati nevjerojatno, ali se može lako provjeriti. U svibnju ove godine imamo 43 zaposlenih više nego u siječnju ove godine. Znači, za pet mjeseci smo otvorili 43 nova radna mjesta. To nije velika brojka, ali kad znate u kakvim okolnostima se to dogodilo, onda možda i je. Uskoro ćemo graditi dvije velike gospodarske zone s kompletnom infrastrukturom u koje ćemo pokušati privući investitore i stvoriti uslove za razvoj domaćeg i dolazak stranog kapitala. Mi smatramo da je to posao lokalne vlasti", kaže načelnik općine Čapljina Smiljan Vidić i dodaje da je povratak završen. Bošnjaci su se vratili sto posto ili su vratili svoju imovinu, a Srbi u manjem broju. "Za povratak vam nije dovoljna samo želja jedne strane, nego i volja one druge. I sada radimo na obnovi vodovoda u selima gdje su se vratili Srbi. Pokušavali smo sve vrijeme raditi projekt povratka, kao održivog povratka", kaže načelnik.

U brzom vlaku, na povratku u Sarajevo, susrećem mog poznanika s početka priče Alena Jazvina. Kao pripadnik Granične policije na radnom je mjestu. "Vi završili svoj posao, a ja svoj tek počinjem", kaže Alen. Dok sjedim mokrih nogu u hladnom i mračnom odjeljku pokušavam se prisjetiti riječi Carlosa Castanede: "Ja putujem i putujem samo putevima koji imaju srca i njima putujem, gledajući i ostajući bez daha."


Autorica: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Andrea Jung-Grimm


Preporuka uredništva