1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Brodovi barba Frane

Novo vrijeme i novi materijali vladaju brodogradnjom. No još uvijek ima zaljubljenika u staro, dobro i vječno drvo. Jedan od njih je i osamdesetogodišnji omiški brodograditelj u drvu – „kalafat“ Frane Milina.

„Ovakvim su se ljepotanima otkrivali kontinenti i osvajali teritoriji“ kaže barba Frane kojeg smo zatekli kako pažljivo mjeri svog drvenog ljubimca, drvenu brodicu koja još nema imena. Iako je ovaj lijepi i rijetki zanat na pragu izumiranja u obitelji Milina nema razloga za zabrinutost jer i sva tri njegova sina dijele istu ljubav.

„Kao član familije“

Frane Milina

Frane Milina

„Perspektive nema, dolazi novo vrime, novi materijali, plastika, željezo kojima je teško konkurirat, ali ima još ovakih budala ka šta san ja“, sa smiješkom kaže uvijek dobro raspoloženi barba Frane. To je ono što zna raditi i što ga čini sretnim. Iako, kako kaže, ima već zavidne godine, dobro se osjeća, a svaki trenutak još uvijek najradije provodi u svom škveru kojeg je nazvao „Loger“ po vrsti dalmatinskog broda. A upravo takvih primjeraka barba Frane je najviše izradio i popravio. „Mi smo ovde ka starački dom, stalno nam dovuku neku staru karampanu da joj još malo produžimo život“ , objašnjava kako posla još uvijek ima, budući da je to jedino mjesto na južnom potezu obale na kojem se može vršiti remont. Ostali su se pozatvarali, a jedini u okolici, onaj Sumartinski, je na izdisaju. Napravio je barba Frane svojim rukama već oko stotinjak brodova, što malih, što velikih. Svaki mu je jednako drag, kad ih negdje ugleda kao da vidi nekoga iz familije. No najponosniji je na Tirenu , poznati dubrovački galijun od 30 metara, koji je i projektirao po škrtom predlošku iz pomorskog muzeja, a gradnja mu je trajala punih 23 mjeseca po svim vremenskim uvjetima.

Majstori iz Lumbarde

Drveni brod

Joü jedna drvena ljepotica

Iako je ovo vrlo težak i zahtjevan posao, ne bi ga mijenjao ni za jedan drugi. Sjeća se vremena kad su se brodovi izvlačili na konope, a sada barem imaju dizalice. Život i iskustvo najbolja su škola, pa barba Frani ne treba nikakav inženjer da izvadi nacrt, šablone i napravit rebra ili kako kaže kostur, kao u čovjeka. Osim što je ovo naporan zanat, vrlo je i skup. „Alat se prije nabavljao iz Austrije, sada ima svega kupit, samo nema kupit novaca“, pojašnjava.

Gradnja brodova mu je u genima, kaže nam ovaj rođeni Lumbarđanin . „Ja sam malo proučavao povijesne knjige jer me to sve zanima. Mi Korčulani s istočne strane otoka bili smo poznati zanatlije, učili smo i Grke i Venecijance, a sad se time tamo više nitko ne bavi“ sa sjetom kaže barba Frane i nastavlja : „ Zapisano je da su u doba Venecije s Korčule odveli 150 majstora da im izgrađuju brodove. Nitko od njih nije bio školovani inženjer, ali se njihov sistem crtanja broda-buška i danas se koristi u izgradnji.“

Gusarski snovi

Frane Milina

Aktivan i u podmaklim godinama

Budući da je rano ostao bez oca, a splet životnih okolnosti odredio odgoj u domu, nemirni duh natjerao ga je da dezertira iz vojske, što se u doba „Titove mornarice“ smatralo teškim prijestupom. Izbjegavši i tu životnu prepreku spremao se na plovidbu morima u potrazi za boljim životom, kao i većina njegovih Korčulana. No sudbina je ipak odredila da on bude taj koji gradi brodove i to u omiškom škveru koji je u međuvremenu obnovio, proširio i preuzeo, te koji zahvaljujući njemu uskoro slavi stogodišnjicu. „ Nikad nisan naučija vozit auto, ali da jesan bija bi se zaljubija u auta , pa ne bi radija brodove“ šali se barba Frane.

U međuvremenu je postao pravi Omišanin, i u nekom drugom životu, opet bi ga kaže izabrao bez razmišljanja. Tu živi od svoje dvadesete, a svojim poslom i zalaganjem zaslužio je plaketu grada. Rado se pohvali i nagradom za životno djelo koje mu je dodijelilo udruženje obrtnika. Što se neispunjenih želja tiče kaže: „Želje su jedno ,a mogućnosti drugo. Ako bude novca i vremena izradio bi rado svojim Omišanima repliku jednog starog gusarskog broda“. A da se ponovo rodi, opet bi bio kalafat. „Ja bez ovoga ne mogu, mislin da bi zatvorenih očiju moga napravit brod“ zaključuje barba Frane i sa smiješkom dodaje; „Ja se dobro osjećan, ali koliko ću još ko će znat, ali kad dođe vrime, nadan se da će me i na onom svitu tokat isti posa“.