Bordeli četvorice slavnih

Prilično je bilo drsko to što je mladi Paul Cezanne 1870. prenio na platno: raširena bujna bedra obnažene dame s divana. Baršunasti boudoir nedvojbeno pokazuje o kojem je zanatu riječ. No, da stvar bude još i gora, umjetnik je sam sebe naslikao kao mušteriju, što je šokiralo tadašnju parišku publiku. Mladić sa sela upravo je tražio skandal, koji bi bio veći od onoga koji je sedam godina ranije priredio njegov kolega Manet sa svojom ”Olimpijom” – golom kurtizanom. Cezanne je htio biti još iritantniji, još vulgarniji – i slomio je tabu. Dotaknuo se teme o kojoj se u književnosti doduše već govorilo. ”Povezano je to s promjenom Pariza u velegrad, u metropolu” – pripovijeda direktor umjetničke dvorane u Tübingenu Götz Adriani: ”U drugoj polovini 19. stoljeća Pariz je bio prvi veliki grad u modernome smislu. To ima veze s tim da se ta tema razvila upravo tamo gdje prostitucija igra vrlo veliku ulogu."

Ne zna se je li Cezanne ikada posegnuo za uslugama dotičnih dama. Činjenica je, međutim, da se ovaj umjetnik nakon svojih ranih provokacija, koje su prije bile vizije i želje, brzo razvio u blagog filozofa boja i oblika, a područje kuća užitaka prepustio je drugima. Mladom Henriju de Toulouse-Lautrecu na primjer, plemiću patuljastog rasta kojemu su bordeli francuskog glavnog grada praktično postali drugi dom. Patuljak se umiješao u taj milieu i živio od skandala. U svojim crtežima i litografijama opisuje ljepotice noći, zamorene svojim maskama, iscrpljene pesačice izblijedjelih snova, božice požude bez čara. Toulouse-Loautrec je zavirio iza kulisa, gdje žene skidaju sve svoje maske, gdje se vide njihova usahla tijela i lica bez iluzija. No, koliko god da zavirivao u njihove intimne scene, njegova pohotna olovka ženama nikada nije oduzimala ljupkost i čast.

Na izložbi u Tübingenu možemo otkriti da je i autor dražesnih balerinica i scena s konjičkih utrka, Edgar Degas, također bio česti gost tog etablismana. Čitavim nizom monotipija Degas je bio besramni kroničar svakodnevice pariških bordela. No, kako ističe Götz Adriani, o njegovom odnosu prema ženama ne zna se ništa: ”Ne zna se ni to da li je posjećivao bordele. Prilično sam uvjeren da je to činio bar kao voajer, a ne kao aktivna mušterija. Pokazuju to upravo njegove scene, koje su relativno nepristojne ili šokantne za tadašnje pojmove, scene koje je tamo promatrao i koje su postale poznate tek nakon njegove smrti. Za života nikada nije progovorio o tome, nego je monotipije njegova obitelj kasnije otkrila, a dijelom i uništila, jer su bile neukusne."

No te je otiske znao cijeniti jedan njegov kolega: ”Jedan od značajnijih kolekcionara bio je Picasso, koji si je u pedesetima pribavio čitav niz Degasovih monotipija i kratko prije smrti, 1971. napravio je seriju bakroreza, grandioznu seriju. Dakle, gotovo devedesetogodišnji Picasso u bakrorezu je parafrazirao Degasove monotipije o bordelu.” Stari Picasso između egzitusa i koitusa, umjetnik koji je svoj strah od smrti sublimirao seksualnošću. Upravo od Picassa, koji je pucao od potencije i koji je seksualna iskustva stjecao već u pubertetu, potječe i najslavnija slika u povijesti umjetnosti s tematikom bordela: "Les Demoiselles d’Avignon", kojom je 1907. uveo kubizam. U Tübingenu se to veliko platno doduše ne nalazi, ali izloženo je gotovo 500 studija koje su prethodile stvaranju ovog grandioznog djela. Španjolac je slikao ženski akt, frangmentiran, sasječen, deformiran – kako bi deziluzionirao sliku žene.

Zanimljivo je da je u Tübingenu prije gotovo 30 godina, kada je tamošnja Umjetnička galerija prvi puta postavila izložbu Toulouse-Lautreca, jedan posjetitelj bio toliko izvan sebe da je pozvao državnog odvjetnika. On je došao, pogledao skicu koja prikazuje umjetnika u intimnom položaju s jednom prostitutkom i obustavio postupak. Inkriminirani zapis visi i na ovoj izložbi, no, tko ondje očekuje raskalašenost, taj će ipak naići na sasvim drukčiji postav, tvrdi Götz Adriani: ”Faktor požude na ovoj izložbi prije je onaj povjesničara umjetnosti, koji vidi razdoblje koje se bavilo tom temom, a koje su započela ta četiri velika umjetnika svojim prikazima prostitutki. S našeg današnjeg gledišta to naravno nije nikakva pornografija i nije nije nikakvo seksualno nadraživanje, to je jasno. No, te se slike moraju promatrati u kontekstu njihova vremena. U šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim godinama 19. stoljeća one su bile strašno erotične i nabijene seksualnošću.” (dlf)