Borba za preživljavanje | Priča dana | DW | 13.06.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Borba za preživljavanje

Sebta je grad na krajnjem sjeveru Maroka. Službeno pripada Španjolskoj. Europljanima je poznatiji kao Ceuta. Život je u toj regiji težak. Pogotovo za žene koje tamo rade kao „mazge“ i prebacuju robu preko granice.

Rano je jutro, pola osam. Žene već kreću na posao. Njihov dolazak najavljuje zvuk ručnih kolica. Svaka žena ovdje, na sjeveru Afrike, za sobom vuče jedna takva kolica. Na njima prevoze robu preko granice.

Pod maramama se naziru lica na kojima se može pročitati puno toga o brigama, o tuzi i bijedi u kojoj žive. Žene žure. Žure do skladišta u predgrađu Ceute. Tamo na njih već čekaju trgovci. Kava, kakao u prahu, sredstva za pranje suđa, to je roba koju oni nude u velikim količinama. Ali i rabljenu odjeću i obuću, pokrivače ili ručnike.

Trgovci se grubo odnose prema ženama, neljubazno s njima pričaju, požuruju ih, ponekad ih i grde. Na granici između Maroka i Ceute nema vremena za gubljenje. Roba se nabrzinu razgrabi, a kartone učvrsti na kolica uz pomoć ljepljivih traka.

I onda ove žene prema granici guraju, vuku ili tegle 20, 30 ili 40 kilograma tereta. Najprije ih kontroliraju španjolski granični policajci, a onda i marokanski. U Fnidequ, na marokanskoj strani, na njih čekaju trgovci koji onda tamo dalje prodaju tu robu. Za šlepanje tereta žene dobiju oko 20 eura.

„Žena mazga"

Fatima al-Barudi je jedna od njih, tako zarađuje novac. Ima 41 godinu, razvedena je i već 15 godina radi kao „žena mazga". Navečer stane u kolonu na granici i preko noći čeka na red – kako bi ujutro kao jedna od prvih mogla ući u Ceutu:

„Ako uđem u Ceutu, onda po danu mogu zaraditi oko 20 eura. Ali moram platiti 90 eura stanarine mjesečno, uz to još i struju i vodu. A imam i četvero djece."

Sa svojom djecom Fatima živi u dvije male sobe, na raspolaganju im je i minijaturna kuhinja i tuš. Fatima je pohađala osnovnu školu, nakon toga je učila zanat za vezenje tepiha, i onda se udala. Nakon razvoda morala se sama brinuti za sebe i djecu. I tako je došla na granicu. Jer se tamo može zaraditi. Zato što je Ceuta poseban grad.

Pogledajte video 04:53
Now live
04:53 min

Krvavi rad na europskoj granici

Ceuta službeno pripada Španjolskoj, nasljedstvo još iz kolonijalnih vremena. Španjolska je kao članica EU-a u okvoru pregovora oko Schengena uspjela isposlovati da marokanski susjedi iz bližeg okruženja Ceute mogu navratiti u taj grad svaki dan na određeno (ograničeno) vrijeme – i to bez vize.

Roba koju tamo kupe je relativno jeftina. Zato što je Ceuta slobodna luka, zona slobodne trgovine u kojoj se na uvezenu robu ne plaća carina.

I zato što Maroko ne priznaje Ceutu kao španjolski teritorij. Ceuta je po tom shvaćanju dio – Kraljevine Maroko. 

Nema granice, nema ni carine

Službeno za Maroko dakle ne postoji ni granica – i zato nema ni carine. U tom se metežu tako s vremenom i razvila živahna pogranična trgovina između španjolske Ceute i marokanskog Fnideqa.

Preko tijesnog graničnog prijelaza dnevno se u prosjeku nagurava oko 3.000 ljudi. Posljedice su uvijek iznova jezovite. U proteklih osam mjeseci život je izgubilo šest žena koje tegle robu preko granice. Masa ih je pregazila nakon što su pale u velikoj gužvi koja vlada na uskom graničnom prolazu – i zbog težine tereta se nisu uspjele dovoljno brzo podići na noge. Nakon tih tragedija pristup Ceuti je ograničen. A za žene poput Fatime to ima velike posljedice:

„Ranije sam dnevno zarađivala oko 100 eura. Sad je sve drugačije. Sad zaradim samo oko 20 eura i samo dva puta tjedno smijem ući u Ceutu."

I ne pogađa to samo Fatimu. Prije nego što je ograničen broj prelazaka granice, puno se ljudi doselilo u marokansku pograničnu regiju oko Ceute. Radi se o strukturno slabo razvijenom kraju – nema industrije, infrastruktura je loša, nema puno posla. I baš zato je na granici i zavladala takva gužva „tegljača" robe. Po procjenama stručnjaka, u pograničnoj trgovini između Ceute i Maroka godišnje se realizira razmjena robe u vrijednosti od 400 milijuna eura.

Obzirom da sve manje nosača robe uopće smije ući u Ceutu, i ti neslužbeni poslovi se gube. Istovremeno se zaoštrava konkrencija među onima koji to i dalje pokušavaju. „Žene mazge" imaju osjećaj da su poput divljači, prepuštene na milost i nemilost na granici. Jedna žena, koja ne želi otkriti svoje ime, ovako opisuje situaciju:

„Pomoćnici marokanske policije nas napastuju seksualno, prije svih mlađe žene. A drugi nosači tereta nam prijete noževima."

A jedna druga žena dodaje:

„Puno ima nasilja među tegljačima, žene se tuku oko boljeg mjesta u koloni, udaraju se kolicima…"

Drugog posla nema

To je borba za preživljavanje. Uglavnom žene, ali i muškarci, bore se oko toga tko će moći prebaciti robu u Maroko. Ima li drugog posla za njih?

„Nema toga u ovoj regiji", kaže Fatima al Barudi. I zato će opet krenuti prema granici. Sve dok bude mogla.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic