Borba protiv terora - ili borba protiv slobodne trgovine?

Iako možda neki elementi nadzora zvuče razumno - na primjer, da se konačno i u američkim zračnim lukama provjerava prtljaga putnika kako je u Europi već desetljećima slučaj - neki dijelovi oslikavaju pravu paranoju, ali takvu da golem račun za to - plaćaju drugi.

Srž tog novog propisa jest da se najkasnije za pet godina, mora pregledati svaki brodski teret kojem je cilj neka luka u Sjedinjenim Američkim Državama. Na prvi pogled to zvuči razumno: konačno, zašto da se neka teroristička organizacija uopće muči sa nekakvim raketama kada svaki mogući teret - uključujući i atomsku bombu - može strpati u kontejner i poslati u Sjedinjene Države. Ali drugi dio onoga što žele Amerikanci možda zvuči podjednako logično - ali praktično znači golem trošak koji bi trebao platiti neko drugi. Naime, ako je u kontejneru doista bomba ili bojni otrov nema puno smisla da taj brod prvo uplovi u američku luku kako bi ga pregledali američki carinici. Zato taj zakon zahtjeva od svake ishodišne luke da provjeri svaki kontejner koji kreće prema Americi.

A to je već nešto drugo: samo ako se pogleda promet kontejnera, prošle godine je svjetskim morima plovilo 400 milijuna kontejnera - i svake godine ih ima za oko 8% više. Luke su već ionako preopterećene problemom, kako uopće iskrcati, uskladištiti i opet natovariti sve te milijune kontejnera na brodske gigante koji na sebi nose i preko 10 tisuća tih čeličnih grdosija. Ako sad još treba baš svaki od tih kontejnera i pregledati - to znači golem trošak za ishodišne luke. Jer, nije samo stvar da će potrajati dok kontejner dođe pod rengen ili kakav god uređaj se bude izmislio - to znači da će istovar broda ili trajati kud i kamo duže - što prijevoznike i za srednji brod, na primjer sa 3000 standardnih kontejnera (TEU) košta otprilike 25 tisuća dolara na dan. Druga alternativa jest da onda ishodišne luke moraju biti veće - a već sada su mnoge luke u Europi praktično na fizičkim granicama svog proširenja.

Naravno, čak niti Europa nije najviše pogođena tim novim američkim propisom o sigurnosti: konačno, prohujala su vremena kada je Stari kontinent bio središte trgovine. Na prvom mjestu prometa kontejnerima su luke Dalekog Istoka međusobno: konačno, tamo se i nalaze najveće kontejnerske luke na svijetu. Trenutno je to Singapur gdje prođe 23 milijuna kontejnera svake godine - treba si uopće moći zamisliti tu količinu; to je otprilike 44 ta ogromna čelična paketa svake minute u satu, svakog sata u danu i svakog dana u godini. Singapur je prvo mjesto preuzeo Hong Kongu, ali njegov primat nipošto neće dugo trajati: već su u završnoj fazi radovi u Šangaju čija će luka biti još kud i kamo veća.

Ako dakle ne odlaze u neku drugu luku Azije, najčešće odredište tih kontejnera je upravo područje Pacifika - dakle i Južne i Sjeverne Amerike a Europa je tek na trećem mjestu. Pregledati pa makar samo 20 kontejnera na minutu značio bi golem posao - i nužno drastično povećanje cijene transporta prema Sjedinjenim Američkim Državama. Teško se oteti dojmu - pod maskom borbe protiv terora, Amerikanci upravo to i žele: obuzdati uvoz. Utoliko bi i Europljani pretrpjeli golemu štetu: svake godine se preko Atlantika šalje oko 12 milijuna kontejnera i neki od njih se već i danas provjerava. Naravno ne svi kao što traži novi američki zakon nego uglavnom samo oni čiji papiri izgledaju sumnjivi. Utoliko su i u Bruxellesu na nogama: Max Strotmann, glasnogovorinik povjerenstva za porez: "To vrši golem pritisak na europsku stanu. To je potpuno jednostran potez. Europsko povjerenstvo ne može razumjeti, zašto su Amerikanci to sada odlučili kada je već bilo dogovoreno ispitati alternativne metode nadzora."

Jedna od alternativnih metoda su čipovi - preko kojih svaki kontejner, slikovito rečeno, "priča" doslovce sve što je taj kontejner doživio na svom putovanju od tvornice pa do luke. Ali ni ta metoda nije savršena - ali zapravo nije niti jedna.