1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Božićna čestitka s pričom: Upoznali smo Alena Kasumovića

Sve je manje pravih papirnatih čestitki koje u vrijeme Božića stižu u naše sandučiće. Osim dobrih želja, koje uglavnom nose, čestitke mogu ukazati na događaje i ljude oko nas.

Jedna takva „starinska" papirnata čestitka ovih dana stigla je na našu njemačku adresu pa smo odlučili provjeriti kakva priča stoji iza nje. Jer naša je čestitka izdanje Izdavačke kuće USUN i istoimene udruge koja okuplja umjetnike koji slikaju ustima i nogama. Iako je želja urednika bila „topla božićna reportaža“ s ljudima koji vode ove organizacije, već smo na početku naišli na prepreku. Zbog sezonskog pojačanja posla nisu našli vremena za novinare, ali su nas povezali s jednim od svojih šestoro hrvatskih umjetnika – dvadesetipetogodišnjim Alenom Kasumovićem.

Upoznali smo ga u jednom popularnom gradskom okupljalištu i doznali sve što nas je zanimalo o našoj čestitci, ali i puno više od toga. Između ostalog i da je USUN, zapravo, svjetska priča. Udrugu je osnovao 1956. godine Nijemac Arnulf Erich Stegmann, slikar koji je prebolio dječju paralizu, ali nije odustajao i nije prihvaćao ograničenja pa je potražio slične umjetnike koji su, poput njega, slikali ustima i nogama. Danas krovna organizacija VDMFK sa sjedištem u Liechtensteinu okuplja više od 800 umjetnika iz više od 60 zemalja. I svi su oni poput Alena prošli provjere, jer se radi zaista samo o umjetnicima koji slikaju isključivo ustima ili nogama.

Alen Kasumović - Mundmaler aus Zagreb (S. Bogdanić)

Alen Kasumović

No kako to već biva, novinarske priče često skrenu s predviđenog puta, pogotovo kada imate zanimljivog sugovornika koji nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Alen Kasumović relativno često nastupa u medijima, ali ne prati politiku i na prvu je jasno da nije aktivist. Ipak, svjestan je da svojim istupima mijenja svijet.

Put do Akademije obilježen upornošću i radom

Nasmijaniji je nego što ga pamtimo iz nedavne televizijske emisije. Kaže, bio je umoran. Vještim pokretom usnica otvara mobitel koji leži na stolu i utišava ga. Sve radi ustima; piše, slika i to je jedini način koji zna. Pa onda i ne čudi interes javnosti za njega. No kako ga predstaviti, a da to ne bude žurnalistički voajerizam? Novinari se često lome oko pristupa sličnim temama. „Sve ovisi o kontekstu, o tome iz kojeg razloga priča ide van. Ako je riječ o iniciranju promjene svijesti ili vidljivosti, to je u redu. Ali sentimentalne priče o osobama s invaliditetom mi baš jako idu na živce. Mislim da ne treba zauzimati prostor s tim. Težim pragmatičnosti“, kaže Alen.

Ovaj rođeni Zaprešićanin cijelo je svoje školovanje odradio u Zagrebu. Srednju grafičku završio je u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava koji školuje djecu s kroničnim i motoričkim bolestima. Iako se danas takav tip školovanja pomalo smatra getoizacijom, Alen kaže da je planirao ići u gimnaziju, ali u to vrijeme nije bilo asistenata u školama. „To je bilo nemoguće. Pogotovo uz neprilagođene škole. Ako uspoređujem nekad i sada, već je veliki napredak to što se danas priča o tim problemima.“

Danas je student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. „Zapravo sam šesta godina. Nakon završenog preddiplomskog studija slikarstva upisao sam diplomski na odsjeku Animirani film i novi mediji; smjer, novi mediji“. Put do toga nije bio lišen dvojbi. Nakon srednje grafičke škole razmišljao je o studiranju grafičkog dizajna, no interesi su mu bili brojni. „Uzeo sam satove crtanja. Čisto da imam neku obavezu i raspored. Na kraju sam imao tri mentora, sve je bilo vrlo intenzivno. I tako sam jedno jutro samo odlučio – idem na Akademiju.“ Tamo je jedini student s tako visokim stupnjem invaliditeta, no kaže da u povijesti ove institucije nije jedini.

Asistenti su nezamjenjivi

Fakultet, kao i većina javnih ustanova u Hrvatskoj, nije prilagođen osobama s invaliditetom pa čak nema ni dizalo. Kažemo mu da se ljudi često ne znaju postaviti u takvoj situaciji. Trebaju li ponuditi pomoć? Uostalom, koliko je on spreman zatražiti pomoć? Je li mu neugodno. „Ako mi netko predloži pomoć, reći ću mu trebam li je. Ali ako se nađem u situaciji u kojoj mi je pomoć neophodna, nije me sram zatražiti je.“

Alen Kasumović (A. Kasumovic)

Alen Kasumović: Portret 2014.

Većinu pomoći koja mu je potrebna Alen dobiva od svojih asistenata i to je područje na kojem je Hrvatska napravila veliki iskorak. Ima ih tri, a dodijeljeni su mu preko udruge Zamisli, Sveučilišta i Akademije. Na razgovor je došao s godinu dana starijim Ozrenom.  On mu je osobni asistent, dok su ostalih dvoje tehnička podrška koju koristi na fakultetu. „Malo koristim ruke i mogu se tek malo gurati s nogama po ravnim površinama. Zato je bez asistenata teško. Svaki od njih je po četiri sata sa mnom. Osobnog asistenta mogu koristiti 80 sati mjesečno prema vlastitom rasporedu i potrebama.“

S asistentima se, kaže, ne svađa. „Problemi se vrlo lako riješe. Oni su ti koji rade, a ja sam korisnik. Ako mi nešto ne odgovara, doviđenja“, kaže uz smijeh i dodaje da velikih problema koji se nisu dali riješiti nikada nije bilo. „Četiri sata uvijek možeš izgurati. Stalno radim i uvijek sam u nekim svojim projektima i idejama pa se općenito i ne stignem svađati s ljudima. Nisam osoba koja traži nepotrebne probleme i drame.“

„Kako znaš da mi je teško?“

Dojam je jasan, usprkos preprekama koje treba savladati, Alen je vrlo fokusiran na svoje ciljeve. Ne pokazuje ogorčenost i spreman je iskoristiti svoje kapacitete. „Sredina je jako važna za razvoj osobe. S obzirom na to treba gledati hoćeš li ostati u njoj ili ne. Moji roditelji su uvijek bili u redu s tim. Zato je dobro medijski prezentirati osobe s invaliditetom van konteksta pacijenta ili nekoga s određenim problemom. Svijet u kojem živim nije prostorno na mojoj strani, ali to ne znači da je to moj problem. S vremenom sam se snašao i nosim se s time. Ako sam za nešto zakinut, to ne znači da je to moj problem. Ljudi to gledaju iz svoje perspektive, ali ja gledam iz svoje. Smiješno je kad ljudi kažu da mora da mi je teško. Kako znaš da mi je teško? To je druga forma života. Uzmi za primjer niže ljude. Oni se sigurno drugačije snalaze u prostoru od visokih ljudi. Često kada me pitaju koja je moja dijagnoza, moram razmisliti par trenutaka prije nego kažem - artrogripoza.“

Posljedično, o svojem invaliditetu ne razmišlja kao o teretu. „Bavim se svojim idejama i zanimanjima. Razmišlja li crnac zašto je crnac? Radim sve što želim raditi, putujem, plivam, studiram… Ako je za to potrebno nešto savladati, savladat ću to.“

Nije ga čak ni povrijedio nedavni istup državnog tajnika iz Ministarstva obrazovanja Matka Glunčića koji je lošije rezultate hrvatskih učenika na međunarodnom PISA testu pokušao pripisati nacionalnim manjinama i djeci s invaliditetom. Nije, jer ne prati politiku i ne stigne gledati televiziju. Ali je siguran da su osobe s invaliditetom koje se školuju veliki radoholičari. „Da bih bio ovdje, moram iza sebe imati veliku mašineriju“, objašnjava. „Učenje, čitanje, pisanje seminara, literatura… sve što te zanima nije teško.“ Ni na Akademiji nije tražio lakši put. Nije želio raditi na manjim formatima, već je slikao na standardnom platnu 100x70 centimetara. „Stalci se mogu dizati i spuštati pa sam radio u segmentima, a asistent mi je pomicao platno.“ Kada se zasiti obaveza, krene na put. „Nedavno sam se vratio s jedne izložbe u Beču. Ne mora to biti čak ni daleko. Dovoljna mi je promjena sredine.“

Alen Kasumović (A. Kasumovic)

Alen Kasumović: Sveta tri kralja

„Sve što budem htio…“

Kako zamišlja svoju budućnost, hoće li biti slikar? Nismo dobili potvrdan odgovor. Za njega je rad na Akademiji razvojni proces; od crtanja, preko slikanja do multimedijske umjetnosti i fotografije. „U budućnosti ću raditi sve što budem htio. Želim biti autor, umjetnik, istraživač, svejedno… Stvaranje i istraživanje me hrani. Kad kažeš 'slikar' kao da odmah pokupiš i kod koji ide s tim, downloadaš i niz problema koji idu uz tu riječ.  Ne težim za identifikacijama.“

Tijekom studiranja je imao desetak izložbi. „Moja prva izložba bilo je 6. biennale akvarela u Zaprešiću. Sudjelovao sam i na desetak izložbu USUN-a. Ako ste na Akademiji, počnite izlagati već na prvoj godini. Čisto da se upoznate s različitim pristupima natječajima i galerijama. Nisam prošao na svim natječajima, ali imam iskustvo“, savjetuje. Posebno naglašava izlaganje u Galeriji Kranjčar u sklopu natječaja 12. ERSTE Fragmenata, a trenutno mu je u Osijeku postavljena izložba fotografija „Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive“ koja pokazuje život fotografiran iz invalidskih kolica. Na kraju mu postavljamo vječno fotografsko pitanje: „Nikon ili Canon?“ „Canon“, odgovara. No tko zna što budućnost nosi, jer je u Alenovom životu, čini se, samo mijena stalna.

Sjećate li se čestitke s početka naše priče? I jeste li od onih koji misle da je riječ o zastarjeloj ideji? Ako ih ove godine niste slali, pošaljite ih nagodinu. Jer tko zna kakve će nove priče, a možda i ljude, donijeti onima kojima ih pošaljete.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic