1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Božić u "zaboravljenoj" Posavini

Iako se iseljavanje nastavlja, život je primjetan na svakom koraku. U Bosanskoj Posavini posebnu ulogu igraju franjevci.

"Posavska županija se oslanja na svoj proračun, a da može biti bolje, može. Međutim, guramo dalje. Mi Posavljaci smo navikli biti i živjeti ovdje, najviše volimo ovo naše i ne bih išao u Sarajevo. To je nama nekako strano i neprijatno", kaže Nikola Ilišević, predsjednik Mjesne zajednice Donja Mahala, u blizini Orašja, administrativnog centra Kantona Posavina ili Županije posavske, koja broji nešto manje od 45 tisuća stanovnika.

Pojašnjava da je to do predstavnika u vlasti – ako se ima nekoga u vlasti da se založi za probleme određene regije, rezultati se mogu očekivati. "Mi nemamo nekih predstavnika, tako da se oslanjamo na svoje snage", kaže Ilišević za Deutsche Welle. Stoga se, dodaje, Posavljaci oslanjaju na vlastite snage, a živi se mahom od poljoprivrede. Oni koji su uspjeli doći do posla, kaže on, najčešće rade u institucijama, administraciji.

Sve bi možda bilo lakše, dodaje, da Posavinu svako malo ne zadesi nova nedaća. Gospodarski uspon regije prekinuo je rat u BiH, koji je izazvao i odlazak većeg broja stanovništva iz tog kraja. Tek što se stanje, nakon rata, počelo stabilizirati, BiH, posebno njen sjever, pogodile su teške poplave 2014. godine. Dok su se branili od Save, kako Posavljaci kažu, s leđa ih je udarila Bosna. Prirodna katastrofa prouzročila je novo iseljavanje stanovništva, a štete po privredu mjerile su se milijardama konvertibilnih maraka.

Iseljavanje se nastavlja

Bosnien Herzegowina Weihnachten in Posavina (DW/Z. Ljubas)

Fra Mario Jukić

Osim poplava, iseljavanje je pospješio i ulazak Hrvatske u Europsku uniju, budući da većina Posavljaka, po nacionalnosti Hrvata, ima i hrvatsko državljanstvo, pa je znatno lakše doći do posla u zemljama EU-a. "Ono ljudi što je ostalo tu, eto, živi nekako. Neko se bavi poljoprivredom, neko radi i tako... Slabe su plaće u odnosu na ono što bismo mi htjeli imati. Mi želimo standarde EU-a, i trošimo kao da smo u EU, a ne možemo zaraditi da se sve to pokrije", pojašnjava Ilišević.

Što se poljoprivrede tiče, dodaje, "isplativa je samo onima koji rade na veliko, koji imaju zemlje i koji ostvaruju poticaje". „Puno je kuća u kojima žive stariji ljudi, koji su navikli držati nešto svinja, ali od toga nema neke zarade", kaže on i zaključuje da "mala gospodarstva nemaju baš neke šanse".

Ipak, život je primjetan na svakom koraku. Ljudi brinu o zajednici u kojoj žive, a u životu zajednice i njenom očuvanju veliku ulogu ima i Franjevački samostan Uznesenja Marijina u obližnjoj Tolisi, selu od nekih 3.500 stanovnika, na ulazu u Orašje. Novi, mladi gvardijan, fra Mario Jurić, nastavlja tradiciju dobrih "ujaka", kako franjevce zovu u Posavini.

"Mi, franjevci u Bosni, uvijek smo bili za narod i uz narod", kaže fra Mario. Samostanska crkva, do sredine prošlog stoljeća najveća u BiH, prepuna je ljudi na nedjeljnoj misi. Župa Tolisa, inače je druga po veličini i brojnosti župa u Provinciji Bosna Srebrena. Veća od nje je jedino Župa Vitez. Vjernici, Posavljaci, se pripremaju za božićne blagdane. Premda je hladno, djevojčice Ana-Marija i Dijana ispred crkve prodaju prigodne blagdanske ukrase, koje su izradila djeca na samostanskim umjetničkim radionicama.

Sjaj u očima djece

Bosnien Herzegowina Weihnachten in Posavina (DW/Z. Ljubas)

Božićni ukrasi

Pomaže im Marija, jedna od majki koja je sudjelovala u radu s djecom. "Mene osobno jako ispunjava božićno vrijeme. Božić je ne samo radost o kojoj pričaju svećenici, nego istinska radost u srcu. Ovo što radim, radim zbog sjaja u dječjim očima, jer taj sjaj je anđeoski i taj sjaj grije i mene i sve oko mene, ne da se zaboravi nešto što nije lijepo, nego da prekrije sve ono što opterećuje, što ne da iskreno se radovati Božiću", kaže Marija.

Taj sjaj ona vidi u Posavini. "Sjaja ima, samo ga treba vidjeti... Mi koji smo tu stvarno živimo i trudimo se i sjaja će biti", uvjerena je Marija.

Dok mnoštvo vjernika nakon mise zastaje ispred crkve kako bi popričali s gvardijanom ili kako bi kupili neki božićni ukras, iz samostana dopire zvuk veselih božićnih napjeva. Crkveni zbor mladih Adoro priprema se za nastup u Dubrovniku, ali i božićnu misu polnoćku u Tolisi, gdje će se pjesmom Božiću radovati zajedno sa zborom "seniora" Mirjam.

Senad i crkveni zbor

Bosnien Herzegowina Weihnachten in Posavina (DW/Z. Ljubas)

Zbor Adoro

U zboru, pod ravnanjem mlade profesorice glazbe Marije Nedić, raspoloženje veselo, baš kao i repertoar. "Svi smo jako ponosni što je ovaj zbor osnovan, što smo dio njega i što uživamo na probama, na svetim misama, ali i na svim drugim nastupima. Super je druženje. Imamo ekipicu iz srednje škole, imamo malo starijih, uglavnom svi su se uklopili. Volimo pjevati i volimo biti dio svega toga", kaže Marija.

U Tolisi nema kafića, barova ili kladionica, a mladi se rado priključuju zboru, ali i brojnim drugim sportskim ili umjetničkim radionicama u samostanu. "Mi smo tu i imamo ono nešto što nam je drago, što volimo, u čemu uživamo. Neki koji možda nisu tako glazbeno nadareni imaju i druge mogućnosti. Mogućnosti uvijek ima, a ako ih nema, onda ih moramo naučiti stvoriti", naglašava Marija.

Dok se glasovi pjevača miješaju uz neobičnu, ali izuzetno dobru kombinaciju violine, tamburice, klavijatura i tarabuke (mali bubanj), Marija govori o članu zbora koji se zbog ljubavi i druženja s ostalim članovima Adora, jedva odlučio otići na dalje školovanje u Tuzlu. Senad Kukuljević, učenik medrese u Tuzli, u zboru svira tarabuku. Osim toga, svira još i tamburicu, gitaru i klavir. Svira po sluhu, a ne po notama.

"Toliko su mi prirasli srcu i toliko sam se vezao za njih da nisam želio ići u Tuzlu da se školujem, već sam htio ostati ovdje, da budem s njima", kaže Senad. Dodaje da jedva čeka vikende i posjete kući, kako bi prisustvovao probama i vidio svoje prijatelje iz crkvenog zbora Adoro.

Ništa bez "ujaka"

Marija Nedić se nada da će glazba također usmjeriti mlade da ostanu u Posavini, naglašavajući veliku ulogu samostana i "ujaka" - franjevaca u toj nakani. "Pokušavamo osmisliti program i okupiti oko sebe ove mlade koji će poslije nas preuzeti sve ovo i nadam se da neće svi otići i da ćemo nastaviti živjeti i raditi na ovaj način".

Franjevci, poznati kao čuvari tradicije i historije u BiH, svim silama se trude očuvati i Posavinu, njeno stanovništvo. Sam samostan, kako kaže fra Mario, u kojem boravi 14 fratara i 4 časne sestre franjevke, ostaje okosnica tih napora – "s narodom i za narod", a tako je i bilo i u posljednjem ratu, kada je samostan pretvoren u ratnu bolnicu. Ipak, priznaje gvardijan, nije lako.

"Ovdje se živi tako što su svi otišli vani. Nema više kuće iz koje neko nije otišao, a ostalo je puno starog svijeta. Samo ove godine smo imali 142 sprovoda, a tek nekih 57 - 58 krštenja, od kojih je 20 djece doneseno izvana", kaže fra Mario za Deutsche Welle. Tu je i politički faktor, što, kako kaže, pokazuju i nedavna hapšenja hrvatskih branitelja, zapovjednika 106. brigade u Orašju, što je uznemirilo stanovništvo.

Radost Božića

Bosnien Herzegowina Weihnachten in Posavina (DW/Z. Ljubas)

Crkva samostana Uznesenja Marijinog u Tolisi

Ipak, pripreme za božićne blagdane, kako kaže, pomognu da se bar malo pobjegne od problema i razveseli uz tradiciju i običaje kraja. Dok se "ujaci" pripremaju za božićne svete službe, Posavljaci pripremaju božićnu trpezu, a djeca se raduju "kvocanju", lokalnom običaju vezanom za Božić.

"Na sam Badnjak, djeca poslije mise zornice idu u obilazak kuća, idu kvocati, kao kvočke. Idu od kuće do kuće i kvoču, izgovaraju molitvene stihove, čučnu kao kokice i po kući domaćina raspu zrna kukuruza, a domaćin ih nagradi slatkišima", priča fra Mario, ističući kako je taj običaj isključivo vezan za Posavinu, kao i obiteljska molitva i večera prije mise polnoćke. "Još se čuva ta obiteljska molitva, večernja, gdje ukućani kleče, a otac, odnosno glava kuće, unosi slamu i stavlja je pod bor, majka dodaje križ mužu i onda krene molitva, nakon koje majka uzima svetu vodu, škropi kuću, štale, a ukućani mole. Onda se pristupa večeri", pojašnjava fra Mario i naglašava kako vatra u kućnom ognjištu ne smije biti ugašena u božićnoj noći.

Božić u čitaonici

Božić će se proslavljati i u čitaonicama. Fra Mario kaže kako u selima u okolini Orašja nema kavana, ali ima čitaonica, u kojima se okuplja starije stanovništvo. "Svako selo ima po nekoliko čitaonica, a prihodi od članarine idu siromašnima u selu – kupuju im hranu, drva, a financiraju i lokalne nogometne klubove. Tu se dogovaraju poslovi, druži se, a ako umreš, čitaonica ti plaća i vijenac. Dosta njih čeka i Badnjak u čitaonici", kaže fra Mario, te dodaje kako se novosti iz sela prvo doznaju upravo tu.

Čitaonice, baš kao i crkveni zbor, razne samostanske radionice, ali ponajviše samostan i franjevci u Tolisi ostaju temeljom očuvanja tradicije, običaja, ali i ljudi, pokušavajući im pomoći da bar na tren pobjegnu od problema. "Hajdemo pričati viceve, da se malo nasmijemo, dosta je problema... suze ne liječe bol, već donose nove suze", poručuje gvardijan, fra Mario Jurić.