1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Boškački – tajni govor majstora s Kosova

Među tajnim jezicima i govorima u svijetu, koje koriste male zajednice, postoji i boškački govor. On se danas najviše koristi u selima prizrenske župe nastanjenim Srbima i Bošnjacima. Boškački se i danas govori.

default

Kosovsko selo Lokvice

Izmislili su ga građevinski majstori još u 16. stoljeću, a sama riječ boškač znači – radnik ili majstor. Ramiz Saipi, profesor bosanskog jezika, koji živi i radi u Gornjem Ljubinju, kosovskom selu ispod Šar planine, proučavao je fenomen boškačkog govora i tvrdi da su ga izmislili Srbi iz ovog dijela prizrenske općine, koji su tada na rad odlazili u Tetovo, gdje su stizali pješice za desetak sati.

Ramiz Saipi

Ramiz Saipi

“Ranije su mještani Drajčića i Sredske, dakle pravoslavni živalj, odlazili tamo raditi, najprije kao krojači. Kako bi bili u mogućnosti da odrade nešto krišom od svojih gazda, služili su se riječima sa sinonimnim značenjem. Sinonimi su bili jako prošireni, zapravo su imali skriveno značenje. Tako je svaka riječ imala neku tajno skriveno značenje.“

I drugi prihvaćaju boškački

S vremenom su boškački počeli koristiti i njihovi susjedi Bošnjaci, građevinski radnici, priča Saipi. “Potom su i naši ljudi, muslimani iz ovih sredina, odlazili kao pečalbari, kao građevinci. Oni su to od Srba “pokupili” i onda se to njegovalo u Župi (prizrenski kraj s 18 sela nastanjenih Bošnjacima, Srbima i jednim – Albancima, napomena autora). U Župi, danas ne možeš naći nijednog da ne zna boškački govor. Doduše, ne možemo ga nazvati jezikom, to nije jezik. To je govor koji je poslužio mnogim ljudima da odrade neki pazar, međusobno da se dogovore kome što odgovara i po kojoj cijeni, a da to ne zna domaćin, da ne bi otkrio, ima li neke skrivene tajne ili namjere.“

Boškački govor je odolijevao raznim izazovima, pa i najnovijoj eri, eri Interneta. Drugim riječima i danas se koristi, najviše u krugovima tamošnjih Bošnjaka. “Pravoslavno stanovništvo se povuklo. Njihovi mladi, oni koji su sa mnom išli u prizrensku gimnaziju znali su taj govor, jer smo na satovima tako međusobno komunicirali, dogovarali se. Sada se čuva kod nas, ali među majstorima prisutan je neprestano. Neće se boškački nikada zaboraviti“, tvrdi ovaj profesor u razgovoru za DW.

Smiješne situacije

Kosovsko selo Manastirica

Kosovsko selo Manastirica

Bilo je raznih smiješnih situacija s upotrebom ovoga govora. Ramiz Saipi govori o svom iskustvu, u vrijeme dok je bio student i dok je s bratom u Beogradu radio na građevini. “Radili smo kod nekih naših Župljana, Srba pravoslavaca. Ali, kod domaćina kod kojeg smo radili, njegova žena bila je iz Župe, iz Sredske, a da mi to nismo znali. U jednom trenutku dvojica radnika počeli su razgovarati kako je ova žena lijepa i da ih hrana, koju im je pripremala podsjeća na rodni kraj. I tako su počeli da govore: manuka, znači žena, je spremila, užilaila, takvu kolpitu kao naša sneska (žena je napravila burek kao naša majka). Ona je to čula, prišla jednom našem mladiću i rekla – da, da i moja sneska tako činila, isto kao i vaša sneska. (I moja majka sprema burek, kao i vaša).“

Profesor Saipi pojašnjava kako “svaka riječ ima adekvatnu zamjenu na boškačkom”, izdvojivši nekoliko karakterističnih primjera. “Ovaj skopak je apsik, znači - ova djevojka je jako lijepa. Tu se ne prati rod, padež ili slično. To je slobodan govor.

"Manče naguraf apsika krastačka"

Zabrinuli su se majstori, završili su posao i onda međusobno razgovaraju, hoće li im to biti plaćeno. "A će ni nagura manče ronke. Manče ni nagura apsika krastačka, ali da li će ni nagura ronke, možda će ni binje žilka jaloa.” (Gazda nam je dao dobru hranu, ali hoće li nam dati i novac, možda smo uzalud radili.)