1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

„Bljutavo i zastrašujuće“

Bilo bi sjajno da se Vučić kandidira za predsjednika jer bi to bio početak njegovog kraja, kaže Srbijanka Turajlić. Za DW je govorila i o tome što je u današnjoj Srbiji podsjeća na devedesete.

Srbijanka Turajlić

Srbijanka Turajlić

DW: Hoće biti parlamentarnih izbora u Srbiji?

Srbijanka Turajlić: Uh, to ne znam. Jako mi je teško to procijeniti. Mislim da Vučić nema iza sebe stabilnu stranku na način na koji je to imao Boris Tadić koji je mogao upravljati državom s mjesta predsjednika.

To sad morate pojasniti…

Vučićeva stranka je podijeljena između Nikolića kao neprikrivenog nacionaliste koji i dalje ne zna da li je granica u Virovitici, i Vučića za kojeg naravno nemam pojma što stvarno misli, ali koji je riješio da se predstavlja kao druga strana. Stvarno mislim da su njihovi glasači srcem i dušom za Nikolića, ali im egzistencija ovisi od Vučića i njega se drže. To nije stabilna situacija. A onda imate suradnike oko Vučića koji su, s izuzetkom njih dvoje ili troje, potpuno nesposobne ulizice koji će takve ulizice biti bilo kome za koga im se učini da im može pružiti više u određenom trenutku. Nije to situacija u kojoj Vučić može sjediti na Andrićevom vijencu i suvereno vladati Srbijom. Ne znam koga da odabere kao premijera koji bi, poput Mirka Cvetkovića, glumio premijera.

Čak ste rekli da bi kandidatura za predsjednika bila početak kraja Vučića?

To bi bilo sjajno! Početak kraja, bez sumnje. Prvo, ja uopće nisam sigurna da bi on bio izabran. Mislim da je to spin i da Srbiji polako postaje dosta Vučića. S ovom epizodom oko vlaka su se ljudi ozbiljno uplašili jer imaju djecu. Ovdje je jako prisutna svijest o tome što znači kada vojna policija počne juriti vašu djecu kao zečeve da ih vodi u neki rat koji se vodi tko zna gdje. To je još uvijek vrlo veliki strah. Ovi, da upotrijebim premijerov izraz, idioti su nas zaista dotjerali na prag toga. Nisam sigurna da je Vučićeva popularnost tako nemjerljiva kako se njemu čini. Ako ljudi pogledaju tko treba biti vrhovni zapovjednik vojske, tko odlučuje o mobilizaciji – ne bih se zaklela da tu žele Vučića.

Vlak na kojem stoji poruka Kosovo je Srbija

Vlak s porukom "Kosovo je Srbija"

U posljednje vrijeme smo imali niz regionalnih tenzija. Imali smo aferu „Čokolinda", pa je Dačić prijetio Makedoniji i Crnoj Gori, pa se zbivalo sve što se zbivalo oko Republike Srpske, i onda kruna u vidu vlaka s freskama za Kosovo. Predizborna kampanja, ili?

Čitam to kao predizborne poteze koji su, međutim, vrlo opasni. Radi se o društvima koja su vrlo nestabilna i gdje evidentno u glavama ljudi čitav niz stvari nije prevaziđen. Čokoladice su mi najzanimljiviji primjer. Neću govoriti o ponašanju hrvatske predsjednice, jer je suština da je reagirao roditelj djeteta koje je dobilo srpsku čokoladicu. Dakle građanin jedne zemlje gleda odakle je proizvod. To mi je fascinantno kao ideja. Nebitno je onda da li se netko ispričava i kuda cijela priča ide. Dakle imamo nestabilna društva u kojima ratne rane nikako nisu zacijelile, rukovodstva se nisu potrudila da rade na zacjeljivanju rana. Nikada nismo ozbiljno popričali ni o vlastitim zločinima o čemu govori i sudjelovanje Šljivančanina na tribini – vjerojatno ga nisu zvali da im ispriča kakve su sve zločine činili po Vukovaru.

To što se mi krećemo, što se razmjenjuju knjige i kazališne predstave, govori o tankom sloju ljudi koji nikada nije bio u ratu. Ja s čitavim nizom prijatelja u Hrvatskoj stvarno nikada nisam ratovala niti smo ikada prekidali odnose ili se plašili jedni drugih – stalno smo razgovarali kako to ludilo može da se zaustavi. Mi smo i dalje u dobrim odnosima pa djeluje da su odnosi poboljšani. Ne, ono što je pokvareno nikada nije popravljeno i nažalost se na svim stranama koristi u predizborne svrhe. Ivica Dačić, kad god pomisli da mu opada rejting, da neku potpuno besmislenu i prostačku izjavu koja nije primjerena ministru vanjskih poslova. Imam osjećaj da se Koča Popović svaki put prevrne u grobu kad Dačić kao ministar progovori.

Nakon ovog vlaka je Vučić odmah otputovao u Davos. Mislite da mu svi ti europski političari s kojima se tamo sastao vjeruju u priču da je on zaustavio vlak i tako spriječio rat?

Naravno da mu ne vjeruju. Tko god je pogledao vlak, morao je shvatiti da on nikada neće stići do Kosova, da nema ni takvu namjeru, već samo namjeru da provocira ne znam točno što. Ideja da su samo htjeli da nam mirni lijepo okićeni vlak stigne do Kosova je potpuno idiotska priča. Nema ni djeteta u ovoj zemlji koje bi u to povjerovalo, a kamoli u Davosu – ipak tamo ne sjede budale.

Ali ga ipak podržavaju oko svega i svačega. Imate lijepe i prijateljske fotografije s Angelom Merkel i drugima...

Naravno, jer je on čovjek koji treba riješiti kosovski problem. Dok god postoji uvjerenje da on može dovesti do nekog prihvatljivog rješenja kosovskog problema, on će imati podršku. To je naša sudbina, ali to je sudbina svake male zemlje. Ono što se u toj zemlji događa – to nikoga ne zanima. Ono što ta zemlja može izazvati sukobe s regijom – to sve zanima. To je jedina tema. Da li će nama biti dobro, loše, hoćemo li biti gladni i žedni, sa ili bez demokratskih prava – koga to zanima, osim nas?

Pogledajte video 01:09

Kako uspoređujete ovo vrijeme s devedesetima u Srbiji?

U slučaju medija, situacija je jako tužna iz jednostavnog razloga što nema novca. Ne možete imati neovisne medije ako ih nitko neće financirati. Ne možete napraviti dobar medij s oglašivačima koje država ucjeni da će im uzeti kredite ili poslati financijsku inspekciju ako se oglašavaju u NIN-u, Danasu ili Vremenu.

A što se tiče drugih stvari?

Nema rata, još uvijek nema političkih ubojstava. Ima nekih bahatosti koje imaju veze s likom i djelom Aleksandra Vučića. Recimo ja iz principa ne gledam televiziju Pink. Ali sam, kada mi je skrenuta pažnja, pogledala posljednji intervju kada je tamo gostovala Jelena Milić. Ta vrsta podmetanja u kojem su zajedno sudjelovali premijer, voditeljica i onaj nesretni Milomir Marić je bljutavo zastrašujuća. Oni vam se mogu podsmjehivati kako hoćete, bili vi u emisiji ili ne. Mnogo ih je, imaju moć i imaju publiku koja je dovedena da, kada se upali crveno svjetlo, bjesomučno pljeska na bilo koju besmislicu koju premijer izgovori. Tu ne možete voditi dijalog.

I taj Vas manjak dijaloga podsjeća na devedesete?

Tada ste ipak imali Studio B i B92, ali me to asocira na nešto drugo: Milošević ni s kim nije htio voditi dijalog. A ovaj čovjek ima potrebu da neprekidno bude prisutan. On bi vodio dijalog u kojem će ispasti glavni faca i sa svima ostalima počistiti pod. To mu se dozvoljava na Pinku, zato neprekidno ide na Pink. Voljela bih da ga vidim u nekom dijalogu na N1. Ali za to on nema petlju. Voljela bih da sjednem s njim jedno pola sata, da mu postavim desetak pitanja. Ali ne na Pinku. Jer tamo nema dijaloga, tamo ima njegovog carstva i njegove potrebe da pokaže kako suvereno vlada tim carstvom. Ne znam odakle mu taj manijakalni ego, ali što je tu je.

*Ovo je dio nešto dužeg intervjua sa Srbijankom Turajlić, koji u cijelosti možete pročitati na stranici DW-a na srpskom (link se nalazi ispod ovog teksta)

Srbijanka Turajlić, 1946, je umirovljena profesorica Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Između ostalog je predavala i u SAD-u. Aktivno je sudjelovala u otporu režimu Slobodana Miloševića. Bila je pomoćnica ministra Srbije za visoko obrazovanje u Ministarstvu prosvjete i sporta od 2001. do 2004.

Preporuka uredništva