1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Bliski istok: umjetnici između tuge i bijesa

Rat mijenja društvo, a kultura je pokazatelj za to. Tako je i na Bliskom istoku, gdje se umjetnici i intelektualci na obje strane trenutačno kreću između rezignacije, unutarnje emigracije, kritike, bijesa, tuge i nade.

Još nitko nije reagirao tako radikalno kao Sayed Kashua, izraelsko-arapski književnik i kolumnist izraelskog lista "Haaretz". Ono što je bilo zamišljeno kao privremeni boravak u SAD-u pretvorilo se u oproštaj zauvijek. Jedan od razloga je rat koji Izrael vodi protiv Hamasa u Pojasu Gaze. Ovoga puta svom silinom koja ne štedi ni civilno stanovništvo. No još više ga zastrašuje mržnja u njegovoj zemlji. "Kada židovska mladež izlazi na ulice i traži smrt Arapa samo zato što su Arapi, onda sam izgubio svoju malu bitku", opisuje svoje osjećaje u jednoj kolumni 39-godišnji autor.

Nema više sažaljenja?

Nije samo Kashua uvjeren da je ovaj rat prodro dublje u društvo nego bilo koji prije njega. Mnogi za to smatraju odgovornima ubojstva tri židovska mladića i jednog 16-godišnjeg Palestinca. S obzirom na tu brutalnost atmosfera se užarila i dolazi do kršenja tabua, kaže izraelski književnik Assaf Gavron. On kaže da i njegovi prijatelji osjećaju "tugu, strah i frustracije". A da ga ti negativni osjećaji ne bi posve savladali, ovaj 45-godišnjak živi u dva svijeta: "Potpuno dijelim posao i svakodnevicu, na taj način nekako ide."

Mohammed Dajani

Dajani: na meti kritika zbog drugačijeg mišljenja

Drugi pak izlaze u javnost. Redateljica Shira Geffen je nedavno sudjelovala na filmskom festivalu u Jeruzalemu, gdje je zajedno s drugim filmašima zatražila primirje i pozvala publiku da zajedno odaju počast mrtvoj djeci u Pojasu Gaze. Nakon toga je izraelska ministrica kulture Limor Livnat na Facebooku komentirala: "Takvi ljudi su sramota za državu." Geffen je na to odgovorila: "Oprostite, zar ovdje ne smijem iskazivati ljudskost?" I dodala da je izraelsko društvo "duboko palo".

"Kultura je jedino što ostaje"

Osnivač i direktor kazališta Al-Kasaba u Ramali George Ibrahim kaže kako ne može shvatiti što ljudi čine jedni drugima: "To je nepodnošljivo." I dodaje da se u ovakvim vremenima kultura u palestinskom društvu potiskuje u pozadinu: "Svi su puni bijesa i tuge." On to shvaća, ali unatoč tome poziva: "Kultura i kreativnost moraju imati svoje mjesto. To je teško, ali će u protivnom sve biti izgubljeno."

I Mohammed Dajani je sličnog mišljenja. Taj bivši profesor na Sveučilištu Al-Quds u Istočnom Jeruzalemu na vlastitoj koži je iskusio kako neumoljivo se društvo odnosi prema onima koji drugačije misle. On se na udaru kritika našao zato što je privatno radio na jednom znanstvenom projektu čiji je cilj pomirenje dvaju naroda, u okviru kojeg je organizirano i putovanje mladih Palestinaca u koncentracijski logor Auschwitz. Odjednom je smatran izdajnikom i morao je napustiti Sveučilište. Pa ipak je uvjeren da je mir moguć: "Moramo učiti jedni od drugih, razgovarati."

"Molim, prestanite ubijati"

Sarah Stricker

Sarah Stricker: između dva znaka za uzbunu

A tu su i oni koji su dio izraelskog društva, ali zbog svoje biografije promatraju događaje s jedne određene distance. Recimo, njemačka književnica Sarah Stricker. Ona već pet godina živi u Tel Avivu. Kaže da su joj osjećaji pomiješani. S jedne strane, srami se zbog toga što su njezina obitelj i prijatelji kod kuće zabrinuti, mada, kako kaže, "normalan život ovdje još uvijek ide dalje". S druge strane, trenutačno nije u stanju voditi normalan život. "Svako jutro sjedim za pisaćim stolom i pokušavam nastaviti rad, ali to mi jednostavno ne uspijeva. Jednom zato što u trenutku, kad vjerujem da sam pronašla crvenu nit, zatuli sirena. Drugi put zato što se sirene ne oglašavaju, ali se svakog trenutka očekuje da počnu", opisuje Sarah Stricker.

Pored toga osjeća bijes koji nije usmjeren samo prema zaraćenim stranama: "Ako se krvoproliće nastavi, prije svega smo za to krivi mi, međunarodna zajednica koja ništa ne poduzima, osim što obje strane pristojno poziva da prestanu ubijati." Jedino što joj pomaže da sredi svoje osjećaje je pisanje, kaže ova 33-godišnjakinja. Napominje da se rat, mada to nije njezina namjera, uvlači u njezin roman - "kao što se rat uopće gura u svaku priču, svaki razgovor".

Izgubljeni jezik

Tuvia Tenenbom, književnik i američki kazališni djelatnik rođen u Izraelu, prije svega kritizira, prema njegovom mišljenju, negativnu ulogu medija: "Strani novinari ne govore niti jedan od ova dva jezika i nemaju pojma što se ovdje događa." Kako kaže, jedni sjede u bolnicama u Pojasu Gaze i snimaju ranjene. Drugi sjede u otmjenim hotelima u Tel Avivu i kritiziraju Izrael.

Sayed Kashua

Kashua je u znak prosvjeda napustio domovinu

Zubin Mehta, dirigent i direktor Izraelskog filharmonijskog orkestra, otvoreno kaže: "Volim ovu zemlju, ali ne i njezinu vladu." 78-godišnji umjetnik se zalaže za židovsko-arapski suživot. Prije šest godina je u dva grada na sjeveru zemlje osnovao glazbene škole u kojima se školuju mladi glazbenici obje nacionalnosti. Da se njega pita, on bi "u Ramali i Gazi dirigirao Beethovena i Mozarta". Kaže da je regija rascijepljena i da ju glazba može izliječiti.

Svejedno kada će napokon početi proces izlječenja na Bliskom istoku - za Sayeda Kashuu on će stići prekasno. On nije samo napustio svoju domovinu, nego je izgubio i svoj jezik. "Nikada više neću pisati na hebrejskom", kaže.

Preporuka uredništva