1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Bijeg u slobodu s metkom u leđima

Prije 20 godina su Kerstin i Ulrich Trautwein uspjeli pobjeći iz istočne Njemačke (DDR). Bježali su od režima neslobode pod kišom metaka. Tek danas, nakon dva desetljeća ispričali su svoju priču.

Križevi na panoima ispred rijeke Spree

Spomenik poginulim žrtvama bijega iz DDR-a

Vysoká, maleno selo sjeverozapadno od slovačke Bratislave. Za Ulricha i Kerstin Trautwein - izlaz kroz Željeznu zavjesu. Rijeka Morava, koja tu teče, predstavlja granicu prema Austriji. Odmah uz obalu stajala je granična ograda, a od nje ih je dijelilo samo nekoliko metara do rijeke.

Istrgani balon

Ljudi su iz DDR-a bježali i u balonima. 1979. je to uspjelo dvjema obiteljima i četvero djece.

Obitelj kritična prema režimu DDR-a

Tog popodneva 23. listopada 1988. u selo Vysoká su došli ovo dvoje mladih iz Dresdena. Potjecali su iz obitelji kritičnih prema režimu i već su odavno, kako kažu, bili „završili“ s DDR-om. U berlinskoj bolnici Charité pohađali su izobrazbu za fizioterapeute, studij medicine im je bio zapriječen. Pritisak od strane tajne službe, Stasija, prethodnih mjeseci je postajao sve veći i veći i kao jedini izlaz iz te situacije im je preostao bijeg. Odabrali su upravo maleno selo Visoká, koje su poznavali otprije. Kerstin Trautwein se dobro prisjeća: „Znali smo za taj zid, gdje moramo skočiti dolje. Pripremali smo se na to, vježbali smo skačući sa drveća.“

Vojnik postavlja bodljikavu žicu na zid

DDR je bila "zaštičena" bodljikavom žicom.

Dugi skok u neizvjesnost

Ulrich Trautwein se tog dana približio sa svojim svijetloplavim trabantom tik uz željeznu ogradu. Popeli su se na krov vozila, s alatom za kidanje žičane ograde u rukama. Slijedio je dugi skok na obalu pa zatim u rijeku, koja je na tom mjestu široka 50 metara. Na polovini rijeke - spasonosna austrijska granica: „Sam skok je bio opasan. Već sam trčao prema rijeci kada sam čuo Kerstin kako viče: ne mogu. Uzvratio sam joj: moraš!“, opisuje Ulrich Trautwein te sudbonosne trenutke pune neizvjesnosti. Kerstin je ipak skočila, no u tom trenu ih je primjetila granična straža. Nije potrajalo dugo i začula se pucnjava, prvo u smjeru Ulricha: „Ja sam već bio stigao do obale na drugoj strani rijeke, a potom su pucali na tebe. Tad si bila na sredini rijeke. Kod tebe su već bolje ciljali.“ Kerstin Trautwein se još uvijek bolno prisjeća tog trena: „Odjednom je kroz cijelo moje tijelo prošao udarac. Tada sam znala da nešto nije u redu.“

Žuta ruža u zidu koji je dijelo istočnu od zapadne Njemačke

Ruža za žrtve DDR-a

Metak u leđa

Jedan od dvjestotinjak metaka ju je pogodio u leđa. Teško ozlijeđena ipak uspijeva doplivati do spasonosne obale na kojoj ih čekaju dvoje pomagača: Ulrichov brat i njegova supruga, koji su tada već živjeli u Zapadnoj Njemačkoj. Imali su automobil sa sobom te iako su znali da je Kerstin teško ozlijeđena, odlučili su prebaciti je u 400 kilometara udaljenu Bavarsku. Tada su naime postojale glasine da Austrija vraća izbjeglice iz Istočne Njemačke u tu zemlju, no one će se tek kasnije pokazati kao netočne. Svakako, počela je pustolovna vožnja. Dok Kerstin Trautwein to više i ne pamti, jer je bila pod utjecajem bolova i lijekova koje su joj dali, njezin suprug Ulrich se dobro sjeća njezinih bolova i zapomaganja: „Cijelo vrijeme si cvilila, kao psić.“

Pogled na zid sa zapadne strane Berlina 1988 sa natpisom U Berlinu će pasti zid.

"U Berlinu će pasti zid". Pogled na zid sa zapadne strane Berlina 1988.

Sretan ishod priče

Šest kilometara ispred Njemačke granice ih je zaustavio dugački zastoj. Obavijestili su poznanika u Bavarskoj koji je nazvao njemačku policiju, a ona je obustavila graničnu kontrolu i sve propustila da bi ranjena Kerstin što prije stigla do bolnice. Liječnici u bolnici su utvrdili da je Kerstin u kiši metaka dobila prostrijelnu ranu koja nije bila opasna po život.

20 godina nakon tih događaja Ulrich i Kerstin Trautwein su po prvi put ispričali svoju priču. Priču o sreći koja je mogla završiti i nesretno. Ulrich Trautwein zaključuje: „Da je netko od nas dvoje poginuo tog dana, ovo drugo bi sigurno drugačije pričalo o tome. Tada bismo imali interes da netko odgovara za sve ono što se dogodilo. Ovako je za nas ta priča završena. Za nas.“

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic