1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

'BiH je u rukama etno-političkih kanibala'

Politolog Vedran Džihić, suradnik Centra za transatlantske studije John Hopkins sveučilišta u Washingtonu, u razgovoru za Deutsche Welle govori o etno-trikovima političkih elita u BiH.

Vedran Džihić

Vedran Džihić

Deutsche Welle: Gospodine Džihiću, u jednom od Vaših izlaganja o situaciji u BiH rekli ste da je Valentin Inzko u najtežem položaju od svih dosadašnjih visokih predstavnika. Kako ste to mislili?

Verdarn Džihić: Promatrajući razdoblje od 2005. do 2011. godine u BiH smo, što se tiče angažmana međunarodne zajednice, imali najprije razdoblje interveniranja, zatim prevelikih korištenja bonskih ovlasti, i poslije toga mješavinu između vlastite odgovornosti i interveniranja, ali svo to vrijeme imali smo međunarodnu zajednicu koja je u svakom trenutku bila reaktivna, bila korak iza događaja u BiH, bila neodlučna, te koja je istodobno očekivala neku magičnu formulu za rješenje bosanskohercegovačke krize.

Paradoksalna situacija: nisam spreman angažirati se do kraja, reagiram na ono što se dešava u našem političkom prostoru, a taj prostor je naravno zaražen etno-političkim elitama koje su davno naučile kako komunicirati s međunarodnom zajednicom. Tako da je došlo do jedne erozije međunarodnog utjecaja u BiH. Od 2005. godine imamo Europsku uniju koja je potpuno zaspala, izgubila tempo, koja je preokupirana vlastitim problemima, koja se bavi ustavnim pitanjima, koja se bavi reformom „Lisabona“.

Istodobno smo svjedoci činjenice da je naša bosanskohercegovačka etno-politička elita iskoristila tu situaciju i povećala etno-nacionalnu retoriku, politiku dizanja napetosti i kreiranja strahova. Kao rezultat imamo činjenicu da već od 2008. godine BiH jednostavno nije prioritet Europske zajednice i uz činjenicu povećanja etno-nacionalne retorike došli smo u jednu situaciju u kojoj je Valentin Inzko bukvalno sjeo u jednu stolicu koja manje-više ni ne postoji. Valentin Inzko sam po svojoj strukturi nije osoba koja donosi odluke olako, kao jedan Paddy Eshdown npr., i sve je to dovelo do situacije u kojoj se Valentin Inzko s pravom može osjećati napuštenim od međunarodne zajednice, a zajedno sa njim i OHR koji je postao predmet političke igrarije u BiH.

Valentin Inzko - napušten od međunarodne zajednice

Valentin Inzko - napušten od međunarodne zajednice

Lov u mutnom

Kada kažete da je etno-politička elita samo deklarativno za europske procese, a da to za rezultat ima, kako ste rekli, „lov u mutnom kao integralni dio politike“ – na što tu konkretno mislite?

Etno-politički „lov u mutnom“ je postao sastavni dio politike u BiH kao i u široj regiji Zapadnog Bakana. To je rezultat jednog neodgovornog odnosa prema demokratskom subjektu u osnovi, a to je građanin. Taj građanin je već tijekom 90-ih godina iskorišten kao masa koja će dati određeni glas u određenom trenutku za određenu stranku, tijekom rata je gurnut na periferiju kao najveća žrtva, dok su istodobno političke i gospodarske elite radile na kreiranju jednog ratno-ekonomskog sustava, koji je bio dizajniran na principu kleptokratizma, znači krađe društvenih dobara i na osiguravanju vlastite pozicije moći pomoću retoričkih deklarativnih tehnika. Tako kada naš političar danas otvori usta, iz trbuha mu progovori poslovni čovjek koji ima posebne interese na političkoj pozornici. Taj sustav je postao osnovna formula političkog života u BiH.

Sada imamo taj formalni proces demokatizacije i u tom procesu se taj ustaljeni mehanizam, ta formula etno-kleptokratizma, osamostalila i postala sredstvo za ispunjavanje vlastitih interesa. U najvećoj krizi, kada rapidno pada BIP, donose se odluke o nabavljajnju novih vozila – Audi A6, A8 - za političke predstavnike. Donose se odluke o povećanju primanja političkih predstavnika. Taj duboko kapitalistički sustav je u sprezi s etno-politikom dostigao upravo u BiH vrhunac. Ja sam duboko uvjeren da većina naših, u javnom prostoru kao takvih označenih etno-političara, nisu toliki nacionalisti kao što sugeriraju da jesu, nego je to jednostavno najednostavniji mehanizam za održavanje moći.  I to smo vidjeli u zadnjih nekoliko godina. U onom trenutku kad su političke elite osjetile da se podrška na izborima ne može generirati time što su npr. napravili 25 km puta, osigurali veće mirovine otvorili dvije nove škole ili doveli neku austrijsku firmu, pogon za proizvodnju kombajna u Visokom ili u Posavini – u tom trenutku, kada su vidjeli da nemaju što za ponuditi, povećali su automatski etno-političku retoriku i proces kreiranja straha. I to je i situacija u kojoj se nalazimo i tijekom 2011. godine.

Narod u BiH može puno trpjeti

Dakle,  imamo nemotiviranu EU, imamo političare koji su svoj deklarativni odnos prema njoj doveli do savršenstva I  imamo narod kod kojeg kreiranje straha i etno-politika jednostavno i dalje djeluju. Postoji li rješenje za tu “šah-mat” poziciju i koliko je realno – u Vašim izlaganjima spominjete i Slavoja Žižeka – očekivati neku vrstu revolucije u BiH?

Neodgovorna politička elita u Bosni i Hercegovini

Neodgovorna politička elita u Bosni i Hercegovini

Postoji ona povjesna formula koja kaže da se najavljene revolucije ne događaju. Ali u BiH imamo jednostavno jednu dinamiku koja se ne može negirati. A to je jedna spirala koja izvlači biće Bosne i Hercegovine iz nje same, to je neka vrsta kanibalizma. Imamo polumrtvo tijelo jedne države, na kojoj se razni kanibali hrane, otkidaju komadiće i njihovom biračkom tijelu daju pomalo hrane tako da i oni imaju osjećaj da i oni participiraju na neki način u toj formi kanibalizma. Ali, sada taj kanibalizam uništava biće BiH u osnovi, čini građane pasivnim promatračima tih kanibala i prodavača etno-nacionalne magle i kao rezultat imamo ovu agoniju u kojoj se nalazimo. Ali, svaka agonija proizvodi jednu novu energiju koja se suprostavlja toj agoniji. Bosanskohercegovački narod je narod koji nevjerojatno puno može trpjeti i nevjerojatno može puno toga podnijeti i koji je zadovoljan nekim malim sitnicama u svakodnevnom životu, koje mu daju neki pozitivniji pogled u budućnost.

No, mislim da je stanovništvo došlo do jedne točke gdje su ta iscrpljenost i ta agonija toliko velike, da je gotovo nemoguće, promatrajući sve slične procese u povijesti čovječanstva, poći od činjenice da će to stanje trajati sljedećih pet, deset, petnaest ili dvadeset godina. Jednostavno se mora doći do nekih socijalnih prosvjednih pokreta, koji će u principu morati  zatražiti ništa drugo nego samo ispunjavanje njihovih banalnih demokratskih prava. Pravo na jednakost pred zakonom, pravo na normalan, socijalno osiguran život, pravo da ono što zaradim da na neki način bude meni i vraćeno. I to je sada i u nekom Žižekovom smislu, na neki način poziv na pobunu, gdje bi pobuna trebala biti jedno demokratsko pravo svakog građana i svake građanke BiH.

Zvuči prilično utopijski?

Zvuči kao neka politička ili socijalna utopija, ali u biću utopije je činjenica da se utopija zove utopija zato što je u trenutku u kojem se o njoj misli nerealna. Ali kreiranje realnih alternativa za stanje u kojem se nalazimo mora biti stalni proces svih nas koji smo aktivni u novinarstvu, u znanosti, u javnom radu, u politici ili u socijalnom radu. Kreiranje i stvaranje pretpostavki za realizaciju utopija mora biti iskonska zadaća svih građana BiH.

Autor: Emir Numanović

Odg. ured: Zoran Arbutina

Preporuka uredništva