1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Berlinale, sasvim osobno

Međunarodni filmski festival u Berlinu obećava 440 filmova, preko 1.000 projekcija i zvijezde na crvenom tepihu. Kako sve to izgleda u praksi iskusila je u proteklih pet dana naša novinarka. Što je mit, a što stvarnost?

Berlinale nakon 11 godina pauze - pod tim geslom je ove godine skovan moj plan za projekt "Berlinale 2015." Ovaj izlet na kultni festival međunarodnog filma bio je tako neka vrsta ponovnog susreta sa starom ljubavi – susreta u kojemu smo i ja i moja stara ljubav desetljeće stariji. A, kao što znate, takvi susreti su uvijek uzbudljivi – i rizični. Duga pauza, međutim, nije izbrisala osjećaj koji moj mozak povezuje s višegodišnjim hodočašćenjem u Berlin: radosno iščekivanje, nada da će nadolazeći festival donijeti puno nezaboravnih sineastičkih momenata i malo slabašnih i dosadnih filmova, kojih, ne treba se zavaravati, na svakom Berlinalu ima napretek. Deset dana festivala u njemačkom glavnom gradu za jednog akreditiranog novinara znači prije svega kalendar pun termina i svakodnevno selektiranje. 440 filmova je u 10 dana fizički nemoguće odgledati – to je jasno već na prvi pogled. Ali tu nije kraj dilemama i mukama. Da li se koncentrirati na filmove ili na intervjue? Da li pratiti natjecateljski program – koji je kvantitativno relativno pregledan (23 filma) – ili gledati filmove iz sporednih sekcija (Panorame, Foruma, Perspektive njemačke kinematografije, Berlinale Speciala, Retrospektive)? Da li iskoristiti priliku i pogledati filmove poznatih redatelja s poznatim glumcima – koji će vjerojatno doći u svako blockbuster-kino u Europi – ili iskoristiti priliku i upoznati se s kinematografijama "egzotičnih" zemalja, nekomercijalnim filmovima, radovima mladih i još nepoznatih filmaša?

Dilema broj jedan – krevet ili Werner Herzog?

Moj ovogodišnji izlet u Berlin počeo je odmah s jednom dilemom: kada krenuti za Berlin? Prvi dan festivala je u pravilu nezanimljiv, osim ako se od vas ne očekuje izvještaj o gala-svečanosti otvaranja. Prikazuje se jedan film koji možete uvijek pogledati u nekoj repriznoj projekciji dan-dva poslije, a u pravilu se rijetko radi o remek-djelu koje se ne smije propustiti. Gala-svečanosti trebaju gala-zvijezde i često je to glavni kriterij za odabir filma koji će otvoriti festival. A gala-zvijezde definitivno ne garantiraju gala-kvalitetu. Dakle, moj dan broj jedan na Berlinalu je, tu dvojbe nema, drugi dan festivala. I ovoga puta prava odluka. Filmski kritičari su na festivalima rijetko jednoglasno složni u svojim ocjenama, ali španjolsko-francusko-bugarska koprodukcija pod naslovom „Nobody Wants the Night“ u režiji Španjolke Isabel Coixet je jednoglasno – popljuvana. Izbor organizatora i selektora festivala može objasniti tek spremnost Juliette Binoche da se prošeta po crvenom tepihu pred berlinalskom palačom na Potsdamskom trgu i možda njihova želja da Berlin ove godine bude pozornica za predstavljanje jakih žena – iza i ispred kamere.

Nicole Kidman i Werner Herzog na Berlinalu

Nicole Kidman i Werner Herzog na Berlinalu

Dakle, prvi dan festivala nije donio ništa što se ne smije propustiti. Ali što s drugim danom? Novinarske projekcije za filmove u natjecateljskom programu imaju u pravilu sljedeći ritam: 9:00, 12:00 i 16:00. Između toga press-konferencije i pauze za kavu i ručak na brzinu. Drugoga dana festivala je u 12 sati novinarska projekcija novog filma Wernera Herzoga "Queen of the Desert" s Nicole Kidman, Jamesom Francom i Robertom Pattinsonom – filmska biografija fascinantne britanske povjesničarke, arheologinje i djelatnice tajne službe Gertrude Bell koja je Churchilla savjetovala u novom ustroju Bliskog istoka nakon Prvog svjetskog rata. Veliki redatelj, zvučna glumačka imena, zanimljiva priča – tko bi tome odolio? Za nekoga tko živi u Bonnu, kao što sam ja, međutim, to ima svoju cijenu: dizanje u 5 ujutro da bi se ulovio ranojutarnji vlak za Berlin, stigla podignuti akreditacija i uhvatilo mjesto u bez sumnje prepunoj dvorani Berlinalske palače. Ali, nakon 11 godina apstinencije od Berlinala i s obzirom na to da u berlinskom festivalu mogu uživati samo "prvo poluvrijeme", dakle, pet dana, Herzogu nije teško pobijediti lijenost i "komociju". U 5 do 12 ponosno sjedim na svom prvom filmu 65. Berlinala s torbom punom press-materijala. 128 minuta kasnije sam ne samo razočarana, nego i ljuta. Herzogov film je gotovo negledljiva parada kiča i romantiziranja povijesnih činjenica - Hollywood as its worst. Mogla sam se lijepo ustati k'o čovjek u 8 i uzeti vlak u 9 koji bi me doveo u Berlin na popodnevnu novinarsku projekciju suptilne engleske bračne drame "45 Years" Andrewa Haigha s briljantnom Charlotte Rampling i još briljantnijim Tomom Courtenayjem. Ali tako je to na festivalima – i možda je dobro da je tako: nikada ne znate što ćete izvući iz šešira. Navečer gledam cjelovečernji prvijenac 1985. rođenog njemačkog redatelja Toma Sommerlattea "Im Sommer wohnt er unten" ("Summers Downstairs"): iz laganog ljetnog filma zadovoljna izlazim u hladnu berlinsku noć. Udišem punim plućima oštri zimski zrak na Potsdamskom trgu punom berlinalskih zastava, novinara, međunarodnih i berlinskih filmofila, filmaša, njemačkih glumaca koje poznajem s televizijskih ekrana i savršeno mi je jasno zašto je Berlinale tako omiljen i sjajan festival: Berlin ne trpi previše šljokica. Za susjednim stolom u lokalu na Potsdamskom trgu može sjediti neka njemačka filmska zvijezda a da je nitko ne povlači za rukav i u finom restoranu možete ispijati svoj decilitar crnog vina za 40 kuna a da pritom nemate osjećaj da vam tu, kao običnom smrtniku, nije mjesto.

Jafar Panahi kao taksist u svom novom filmu

Jafar Panahi kao taksist u svom novom filmu

"Ilegalna roba" iz Irana

Moj berlinalski dan broj dva – i dilema broj dva: koliko titravog kino-platna moja glava može podnijeti? Tri ili četiri filma? I ako krenem odmah s projekcijom u 9, hoću li izdržati do 11 navečer? Tek je drugi dan, drži me euforija, moj dnevni plan je ambiciozan: četiri filma, ali bez prve novinarske projekcije u 9. Crnim flomasterom su zaokruženi: francuski takmac za Medvjede "Dnevnik jedne sobarice" Benoita Jacquota, "Victoria" njemačkog glumca-redatelja Sebastiana Schippera, "Taxi" iranskog redatelja Jafara Panahija i "Love&Mercy", filmski portret Beach Boya Briana Wilsona iz sekcije Berlinale Special. Francuski film zaboravljam prije nego što sam izašla iz dvorane, "Victoriju" propuštam jer sam previdjela da ne počinje u 16 nego u 15 sati, ali sudbina me vodi u jednu dvoranu koja me vraća u djetinjstvo. Ruska redateljica Natalia Kudryashova rođena je pet godina nakon mene, ali povezuju nas sjećanja na primanje u pionire. U svom filmu „Pioniri-heroji“ tematizira probleme troje mladih „pionira“ iz ruske provincije koji 25 godina kasnije žive u Moskvi i teško izlaze na kraj sa životom u ruskoj metropoli. Riječ je o filmu iz sekcije Panorama – jednom od onih koji, da nisam skoro slučajno zalutala na ovu projekciju, sasvim sigurno ne bih nikada bila vidjela.

Foodstreet na Potsdamskom trgu

Na Postdamskom trgu se mogu naći fini restorani i improvizirani bistroi

Ali, iako je već pao mrak, moj drugi berlinalski dan je praktički tek počeo. Čekaju me još dva filma. S pretrpanom berlinalskom torbom ulijećem u zadnji čas na "Taxi", film redatelja koji nije u Berlinu jer mu je zabranjeno izaći iz Irana. Zbog "propagande protiv sistema" Jafar Panahi osuđen je na šest godina zatvora i 20 godina zabrane izlaska iz zemlje i snimanja filmova. Ali Panahija, dobitnika Zlatnog lava u Veneciji 2000.("Dayereh") i berlinskog 2006. Srebrnog medvjeda ("Offside"), nikakva zabrana ne može spriječiti da snima filmove. Legenda kruži da je predzadnji Panahijev film u Berlin prokrijumčaren u jednom kolaču. O putovima kojima je "Taxi" došao službeno se – iz razumljivih razloga – ne govori, ali riječ je o fascinantnom filmu koji pokazuje kako je i danas, uza svu naprednu tehniku i mega-budžete, za dobar film potrebno zapravo jako malo. Jafar Panahi sjeo je za volan taksija, stavio na komandnu ploču malu kameru i 82 minute s putnicima koje je pokupio priča o njihovom životu. "Taxi" je film koji, što god o njemu mislili, ne smijete propustiti! I moj osobni favorit za Zlatnog medvjeda u prvih pet dana Berlinala.

Po izlasku iz kina sam svom njemačkom kolegi koji se može pohvaliti s 32 godine berlinalskog iskustva rekla: "Super mi je 'Taxi', ali ja se još nadam da ću na ovom Berlinalu vidjeti film koji će me natjerati da pustim suzu!". "Hm", rekao mi je on, "očekuješ previše." I bio je u krivu. "Love&Mercy" Billa Pohlada s Johnom Cusackom i Paulom Danom nas je oboje dva sata prikovao za stolice, razonodio i – rasplakao. Šlag na kraju jednog dugog berlinalskog dana.

Novi Mallick – katalog za skupe vile i top modele

Scena iz Mallickovog filma Knights of Cups

Scena iz Mallickovog filma "Knights of Cups"

Nakon dva maratonska berlinalska dana, odlučila sam jedan dan predahnuti. To znači, umjesto četiri, pogledati dva filma, naspavati se, prošetati Berlinom... Highlight mog trećeg berlinalskog dana bio je novi film redatelja kojeg izuzetno cijenim: Terrenca Malicka. U utrku za Medvjede je Mallick u Berlin – a da nije sam došao – poslao "Knight of Cups" s Christianom Baleom, Natalie Portmann, svom silom holivudskih zvijezda koje se pojavljuju u mini-ulogama i vojskom modela. Novi film filozofa s Harvarda (svjetska premijera!) poetska je psihološka drama koja prati uspješnog holivudskog scenarista Ricka u potrazi za smislom života i stilski se nastavlja na njegova zadnja dva filma ("Tree of Life", "To the Wonder"). U Berlinu je podijelio kritičarske duhove – mene osobno duboko razočarao. Rickova potraga za smislom života meni je bilo dosadno, površno, dekadentno, nizanje lijepih slika i još ljepših modela, ali puno više od Mallickovog filma me te berlinalske nedjelje zasmetala histerija koja je zavladala Potsdamskim trgom. Na ulazu u berlinalsku palaču je već na novinarskoj projekciji vladalo opsadno stanje, press-centar je za vrijeme tiskovne konferencije vrvio od čuvara koji su vas pokušavali (i uspijevali) spriječiti da dođete u blizinu dupkom ispunjene dvorane za pressice. Vani su se na ogradi uz crveni tepih ljudi satima smrzavali da bi vidjeli Christiana Balea i Natalie Portmann na 10 minuta – u punoj ratnoj spremi, s tonom šminke i u laganoj večernjoj toaleti.

U iščekivanju...

U iščekivanju...

Ja sam, pak, čitavo vrijeme zahvaljivala Bogu i sudbini da ne moram na ovom Berlinalu trčati za napuhanim, mušičavim zvijezdama koje na ovakvim velikim festivalima daju intervjue kao na pokretnoj traci, "verglaju" uvijek iste rečenice u intervjuima koji zapravo s pravim intervjuima nemaju nikakve veze. Najčešće dobijete polusatni termin s još pet novinara s različitih krajeva svijeta, svatko postavi po nekoliko pitanja, bez reda i smisla, ne možete razviti nikakvu dramaturgiju, a još manje kemiju intervjua, a ako imate peh – kao što sam ja jednom prilikom imala u jednom takvom intervjuu s Juliette Binoche – u grupi vam se nađe neki japanski novinar koji pet minuta pokušava postaviti pitanje koje nitko ni jezično niti sadržajno ne može razumjeti. Ali kako ste vi jedini novinar iz vaše zemlje, možete objaviti "to nešto" od intervjua uz veliko "EKSKLUZIVNO".

Novi Wenders – na svjetskoj premijeri i u 3D-u

Nakon kratkog predaha, četvrtog dana Berlinala nije bilo poštede. Moje vrijeme na Berlinalu je neumitno istjecalo - ponedjeljak je trebalo maksimalno iskoristiti. Shodno tome, buđenje "u ranu zoru" da bi se odgledala prva novinarska projekcija u 9. Hitajući kroz pothodnik na Potsdamskom trgu, s divljenjem i uvijek iznova s čuđenjem registriram zaljubljenike u film koji "logoruju" pred blagajnama Berlinala. Berlinale je jedinstveno i po svojoj otvorenosti za "običnu“ publiku. Sve filmove za samo 6 eura (po ulaznici) mogu vidjeti svi koji se pravovremeno pobrinu za karte i imaju dovoljno strpljenja za čekanje u vječnim redovima pred festivalskom blagajnom. A u njima ćete sresti i turiste i Berlinčane, i mlade studente i vremešnije dame u finim kaputima. Iz tmurnog berlinskog jutra ulazim u berlinalsku palaču u kojoj me čeka još tmurniji čileanski film "El Club". Teška tema – seksualno zlostavljanje u Crkvi, malo svjetla – i doslovno i figurativno. Ali dobar, važan, pravi festivalski film. Tko zna, možda i pobijedi?

Wim Wenders s Donatom Wenders na crvenom tepihu u Berlinu

Wim Wenders s Donatom Wenders na crvenom tepihu u Berlinu

Nakon toga opet mrak – još jedan težak film: "Als wir träumten" ("As We Were Dreaming") , filmsko uprizorenje njemačkog romana Clemensa Meyera iz 2006. u režiji Andreasa Dreesena. Danas je valjda takav dan. Lagani "štof" nije ni poljski film "Body" redateljice Malgorzate Szumowske. Ali svejedno se veselim četvrtoj, zadnjoj projekciji: svjetskoj premijeri novog filma Wima Wendersa u 3D-tehnici. Wenders je toga dana prošao kraj mene. "Ošišao se", kažem kolegi s kojim stojim ispred berlinalske palače. "Aha", odgovara on, "Sad izgleda puno urednije." Oboje se smijemo i on mi priča kako je za njega Wenders retorički fenomen: "Radio sam s njim par puta intervjue dok još nije bio svjetski slavan. Nije mogao složiti dvije rečenice. Sada svugdje nastupa, predaje, potpuno je komunikativan. Postao je, praktički, drugi čovjek." Nekoliko sati kasnije zajedno uživamo u njegovom filmu "Every Thing Will Be Fine". "Dobar film, ali ne i remek-djelo", kažem kolegi Jurici Pavičiću koji iz Berlina izvještava za Jutarnji list i kojega slučajno srećem na projekciji. "Ne", slaže se on. "Meni je izvrstan", ubacuje se pak moj njemački kolega, onaj koji već 32 godine pohodi Berlinale. Još jedan primjer subjektivnosti filmske kritike.

Helen Mirren u filmu Woman in Gold

Helen Mirren u filmu "Woman in Gold"

Zabava koju ne smijete propustiti

Moj petodnevni boravak na Berlinalu završava jednim filmom koji se ne natječe za berlinske Medvjede. "Woman in Gold" s Helen Mirren u glavnoj ulozi bavi se temom povratka umjetnina koje su nacisti otuđili njihovih židovskim vlasnicima. Odličan film - pravi za kraj mog izleta u Berlin. Dobar prosjek, a ipak tek kap u moru berlinalske ponude. Ali to je uvijek tako. Odlazim iz Berlina umorna - oči me peku od previše zurenja u filmsko platno, malo i od suza od zadnjeg odgledanog filma - ali s čvrstom odlukom da ću dogodine ponovno doći na Berlinale. Direktor festivala Dieter Kosslick u jednom je intervjuu izjavio kako mu je jednom američki redatelj P.T. Anderson rekao kako najveći filmski festival na svijetu organizira kao da je njegova kućna zabava. E, a ja kažem: to je zabava na koju jednom morate otići.

Preporuka uredništva