1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Berane: "Mi smo oni iza Zida"

Obično je, kažu, sjever bogatiji od juga. To vrijedi u Srbiji, Italiji, u Europi uopće. Na jugu su bonvivani, na sjeveru novac i moć, glasi taj stereotip. U Crnoj Gori onda kompasi rade drugačije. Jedan posjet Beranama.

„Brodonačelnik“ nepostojeće beranske Luke stoji na brdu iznad svog grada i promatra nekadašnju industrijsku zonu, tvorničke hale polupanih crepova i dimnjake kroz koje ne izlazi ništa. Malo je Gojku Cimbaljeviću deset prstiju na rukama da nabroji što je sve ovdje radilo do sredine osamdesetih – te tvornica celuloze, te kože, te šumarska i transportna firma, agrokombinat… Ali onda su „genijalci“ došli i uništili sve.

Dolje, u dolini Lima, ugnijezdio se gradić, najavljen pločom na kojoj je netko između „dobrodošli“ i „Berane“ dopisao „u srpsko“. Oronula je to varoš crnogorskog sjevera kojom, umjesto užurbanog radnog sveta, besciljno šeću nezaposleni. Cimbaljević, koščat i preplanuo, kao savjesni dužnosnik osjeća i bol i odgovornost za Berane. Izmišljenu funkciju „brodonačelnika“ kupio je, kaže, pošteno. „Luka je parodija na Aerodrom Berane – jer sve lokalne i državne vlasti stalno obećavaju da će reaktivirati tu zračnu luku što, naravno, nema nikakvo gospodarsko opravdanje. Luka bi doslovce bila održivije rješenje – zato mi tražimo luku na Limu.“

Pomalo vic s društvenih mreža, pomalo politička satira – izmišljena Luka Berane daleko je bolja od realnosti po kojoj Cimbaljević upravo korača, realnosti koja krcka, škripi i ugiba se pod đonovima. Na brdu na kojem pričamo je, naime, privremeni deponij – koji se svojoj privremenosti opire već desetak godina. „Privremeno odlagalište otpada eufemizam je za užasni deponij stotinjak metara od rijeke Lim, pola milijuna tona svih vrsta otpada, uključujući medicinski i životinjski otpad koji je s vremena na vrijeme paljen“, kaže Cimbaljević, nekada nastavnik engleskog, danas nezaposleni građanski aktivist i kritičar opće prakse poznat u cijeloj Crnoj Gori. Dok pričamo, s obronaka nepregledne gomile smeća dižu se tanki pramenovi dima jer već je ovakvo zubato sunce dovoljno da upali plastične boce čiji vonj preporučuje posjetiteljima da okončaju ovaj beranski sightseeing. Već godinama su ovdje uloge uvježbane – lokalci i aktivisti poput Cimbaljevića traže da se smetlište ukloni, vlast ne poduzima ništa, a otpad i dalje truje okolinu.

Gojko Cimbaljević

Gojko Cimbaljević, "brodonačelnik" beranske Luke

Mještani su u pravu

Rutinsku igru su prije četiri godine pokušali prekinuti mještani prigradskog naselja Beranselo, na čijem teritoriju se trebao graditi veliki deponij otpada koji bi, navodno, zamijenio onaj divlji. Beranselo je, naime, održalo referendum, pravi pravcati. Čak je netko nagovorio i promatrače OESS-a da se pojave, iako glasanje nisu priznavali ni dužnosnici u Beranama niti oni u Podgorici. Više od 600 ljudi izjasnilo se protiv deponija, samo dvoje za. „Građani su sumnjali u jednog mještanina koji je bio iz vladajuće stranke i njegovu ženu“, kaže nasmijano Cimbaljević. Iako je vlast ustrajala u tvrdnji da je referendum nelegalan, od deponija se odustalo. „Država je rekla otprilike: 'mještani su u pravu' – kao kada je Tito rekao da su studenti u pravu.“ Cijela ta priča Gojku Cimbaljeviću je neobično važna jer je saga s deponijem, kaže, paradigma načina vladanja u Crnoj Gori. „Donese se besmislena odluka iz sitnih interesa, recimo da bi se otkupila nečija zemlja ili angažirala nečija građevinska firma. To je način na koji se ovom zemljom vlada od kada je ova nesmjenjiva garnitura na vrhu.“

Ova garnitura. Došljaku mora „zapasti za uho“ kako se Crnogorci kritični prema četvrtstoljetnom vladanju Mila Đukanovića i njegovog DPS-a više ne trude da one na vlasti imenuju – dovoljno je reći ovi ili on. Na ove i njega su na sjeveru ljuti. „Općine sjevera Crne Gore dovedene su na razinu općina s posebnim potrebama. Vlada je sebe imenovala tutorom i šalje tranše koje su jedva dovoljne za plaće preglomaznom javnom aparatu“, kaže Cimbaljević. Najmanju državu Balkana on dijeli na tri sektora: primorje, gdje su svi u nekakvom biznisu, prodaju stan, pa kupe dva manja, pa jedan opet prodaju; Podgoricu, gdje se još i može naći posao, posebno ako ste bliski stranačkoj nomenklaturi; a onda dolazi magistrala tuge, Andrijevica, Rožaje, Bijelo Polje, Kolašin, Mojkovac, Pljevlja i naravno Berane – sve općine s nezaposlenošću od 25 do 35 posto. Odanom obožavatelju epske sage „Igra prestola“ asocijacije samo stižu: „Imate onu Kraljevu luku, pa Lanistere koji su bliži centru moći... a mi smo oni iza Zida, divljaci, personificirano zlo. Tako na nas gledaju u Podgorici.“

Deponij otpada

Divlji deponij otpada koji je trebao biti privremen, ali još uvijek postoji

To sve ne znači da Berane subotom prijepodne u inat ekonomskoj logici neće vrvjeti od ljudi koji šeću korzom, a onda ispijaju espresso u nekom od kafića na sunčanoj strani ulice. Ovdje svatko svakog poznaje i to glasno stavlja do znanja čitavoj okolini. To je ulica Mojsija Zečevića, pješačka zona. Ista ona ulica u čijem je jednom kafiću, pisale su novine, u novogodišnjoj noći na smrt izboden mladić. I ista ulica, javile su i to novine, u kojoj je krajem prosinca poslije „verbalnog sukoba“ jedan od svađalica usred bijela dana izvadio pištolj i pucao u drugog, teško ga ranivši. Baš je Cimbaljević pričao kako se u toj ulici svakog dana mogu sresti nikad osuđeni časnici narko-bosa Darka Šarića, kad je stolu prišao osobno „najveći poslodavac Berana“. Tako Cimbaljević tek u polušali zove svog prijatelja Tufika Softića, direktora lokalne radijske postaje, poznatog beranskog novinara. Softić je, naime, „poslodavac“ jer su već dvije godine dvojica policajaca zadužena da budu uz njega kad god nije kod kuće ili na poslu. Sada je u smjeni šutljivi mladić obrijane glave koji poslovno promatra graju subotnjeg prijepodneva.

Samo u glavu

„Naravno da znam da sam ugrožen zbog onoga što radim, ali nikada nisam dobio potpuno objašnjenje od koga mi to prijeti opasnost“, kaže Softić o svom slučaju, koji je stizao i do svjetskih medija. Pisao je često i opširno o mafiji na sjeveru, a onda su mu jedne večeri pred kućom prišla dvojica velikih i maskiranih, mlatili ga palicama po glavi, pa ga onda bez žurbe i bez riječi, ostavili krvavog i, kako su vjerovali, beživotnog. „Isključivo su tukli u glavu. Šaka mi je slomljena kada sam pokušao štititi glavu.“ Bilo je to 2007., no pokušaj ubojstva nikada nije razriješen zbog čega se savršeno uklapa u matricu napada na crnogorske novinare čiji su počinitelji ostali NN. Još jednom je Softić upisan u tužni niz, kada mu je 2013. pred kućom eksplodirala bomba.

Tufik Softić

Tufik Softić "zapošljava" dva policajca koji ga čuvaju zbog prijetnji

„Tome su prethodile jasne prijetnje kriminalnih grupa koje se bave švercom narkotika na sjeveru Crne Gore“, kaže Softić. „Ovdje se i dalje pere novac od droge kroz građevinske i druge poslove. Mogao bih vam pokazati zgrade koje su građene prljavim novcem ili lokale koji su tako kupljeni.“ Softić je uvjeren u spregu kriminala i vlasti: „To je Europi jasno. Pretpostavljam da Bruxelles ne ide oštrim tonom i mjerama zbog toga jer se kalkulira s tim tko bi Crnu Goru vodio prema Europi – može li to oporba takva kakva je ili treba pružiti još jednu šansu aktualnoj vlasti“, kaže direktor beranskog radija dok u hodniku dvojica zaposlenih u kaosu pokušavaju razabrati što je arhivski materijal, a što krš. Zgradica radija izgleda kao da je u njoj vrijeme stalo negdje između šestog i sedmog kongresa Saveza komunista. Softić je zapravo v.d., kaže, pokušava spasiti jedini lokalni medij od zatvaranja.

Strani plaćenik

To što je netko poput Softića – novinar koji se ne libi raditi svoj posao ni kad to postane opasno po život – uopće ponovo dobio šansu da bude direktor radija, on može zahvaliti činjenici da u Beranama od prošlih lokalnih izbora više ne vlada DPS nego Socijalistička narodna partija (SNP) i Demokratski front. I, što je novo u Beranama otkad je vlast nova? Baš ništa, rekao bi Gojko Cimbaljević. „Prethodna vlast je došla do razine nepotizma koji se nije mogao trpjeti. Nove stranke na vlasti nastavile su raditi potpuno isto: zapošljavaju svoje manje ili više zaslužne članove, ne ispunjavaju obećanja i, što me najviše boli, ne pozivaju na odgovornost one koji su vladali prije njih, koji su ovaj grad doveli na razinu Černobila. To je simbioza stranaka. Svatko bi smijenio Kurtu, ali da ne smijeni sustav u kojem se nikome ne moraju polagati računi.“

Berane

Što je novo u Beranima nakon promjene na vlasti? Ništa.

Ima još nešto po čemu su, ako pitate Cimbaljevića, ovi i oni vrlo slični. Naime, i DPS-u i SNP-u koji je osnovao Momir Bulatović, trebalo bi zabraniti postojanje. To je jedan od postulata pokreta „Sloboda narodu“ u kojem je Cimbaljević angažiran. „Obe stranke su bile dio jedinstvenog DPS-a i to je vlast koja je direktno odgovorna za deportacije ljudi bošnjačke i muslimanske nacionalnosti, za zločin u Bukovici kod Pljevalja koji nikad nije procesuiran, ali i za pljačkašku privatizaciju koja je ovu zemlju dovela na razinu kolonije.“ I još bi, kažu, trebalo dekretom rasformirati i Socijaldemokratsku partiju Ranka Krivokapića koju Cimbaljević naziva „antiratnim profiterom“.

Dok sunce prolazi zenit, a mladi prelaze u bašče kafića na istočnoj strani korza, Cimbaljević priznaje da je zapravo strani plaćenik. „Imam dijelove obitelji koji žive u inozemstvu pa mi šalju novac“, kaže uz smijeh ovaj 47-godišnjak. Neumorni „brodonačelnik“ želi učiniti Berane makar malo boljim mjestom za život i tvrdi da ga sinekure ne zanimaju. Zbog onoga što priča dobiva prijeteće SMS-ove, ali se toga ne plaši. „Ne zato što sam bogzna kako hrabar, nego zato što je kvaliteta života na sjeveru takva da, i ako ti se nešto dogodi – ništa posebno ne gubiš.“

Preporuka uredništva