1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Balkanski rat u glavama

Kazališna redateljica Yael Ronen voli kontroverzne priče. Sada je u Berlinu postavila predstavu o ratu na području bivše Jugoslavije. Za njezine glumce to je i putovanje u vlastitu prošlost.

"Sve je tako komplicirano", rekao je na sceni jedan od glumaca. I upravo to je polazna točka "Common Grounda". Fiktivno-biografski komad o ratu na Balkanu ovih dana je doživio i svoju premijeru na daskama berlinskog kazališta Maksim Gorki. Tema je zemlja koja više ne postoji - bivša Jugoslavija. Ali, i sukob koji je i dalje tu bez obzira na to što je rat odavno završen.

Žrtve ili počinitelji?

Petero glumaca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije - svi već godinama žive daleko od svojih domovina - zajedno s jednim rođenim Nijemcem i jednom Židovkom traže svoju "zajedničku bazu". Oni prodiru duboko u kaos od sjećanja, predrasuda i emocija. Oni postavljaju pitanja žrtvama i počiniteljima.

"Nisam željela napraviti povijesni komad", kaže izraelska redateljica Yael Ronen. "Ne zanima me koja strana snosi veću krivicu, tko je imao više, a tko manje žrtava." Ona se svjesno fokusira na osobni pristup i sjećanja glumaca. Odnosno na to što su preživjeli ili također na ono što su potisnuli. I zbog toga je s njima otputovala u BiH: u Sarajevo, Mostar i Prijedor. Ona je zapravo glumce vodila u njihovu bolnu prošlost.

S lijeva na desno: Aleksandar Radenković, Jasmina Musić, Vernesa Berbo, Niels Bormann, Dejan Bućin, Mateja Meded i Orit Nahmias

S lijeva na desno: Aleksandar Radenković, Jasmina Musić, Vernesa Berbo, Niels Bormann, Dejan Bućin, Mateja Meded i Orit Nahmias

Sjećanja će tek doći

Vernesa Berbo je rođena u Srbiji ali je godinama živjela u Sarajevu. Ona je najstarija u glumačkoj ekipi ali i jedina koja je rat osjetila na vlastitoj koži. Susret s gradom u njoj ponovo otvara stare rane. A tu, u Sarajevu, tijekom opsade grada devedestih je zajedno s Bošnjacima i Srbima, sjedeći u skloništima, strahovala za svoj život. "Mislila sam da sam to sve već preradila, jer toliko sam puta sve ispričala", kaže ona. Ali, onda su na probama dolazile slike, sjećanja koja su ju često ostavljala "bez teksta".

Gladovanje tjednima, borbe između Srba i Muslimana, nebrojeni mrtvi - Vernesa Berbo nije mogla ni zamisliti da bi se to moglo dogoditi u njenom mulitetničkom Sarajevu. No, ludilo se ipak dogodilo i ostavilo je posljedice do danas.

Dejan Bućin je rat preživio iz daleka. On je Srbin iz Beograda. "Ovdje nije bilo rata", priča on i dodaje kako su embargo i nestašica namirnica doprinjeli da se rat posredno osjeti. Jer, članovi njegove obitelji su se morali raspoređivati u redove ispred različitih prodavaonica kako bi mogli kupiti dovoljnu količinu mlijeka. Dejan Bućin se deset godina povlačio između Njemačke i Srbije. Njegov otac je bio diplomat. Još uvijek se dobro sjeća kako su mu nastavnici u Njemačkoj govorili da je "snajperist". I danas je ljut na to neznanje i ignoranciju s njemačke strane. On kaže kako su Nijemci godinama dolazili na ljetovanja u Jugoslaviju, ali o onom što se nakon toga dogodilo nisu željeli ništa više doznati.

Mnogo je istina

Ali, zato rediteljica Yael Ronen želi saznati sve o tome. No, nju ne zanimaju činjenice, već priča svakog pojedinca. I iz tih različitih "istina" ona je režirala predstavu. Ovo nije prvi put da se Ronen bavi nekom političkom temom. 2008. na scenu je postavila predstavu "Treća generacija" sa židovskim, arapskim i njemačkim glumcima.

Tema je s jedne strane holokaust, a s druge osnivanje države Izrael koje je rezultiralo protjerivanjem Palestinaca. To što je pored izraelske perspektive u prvi plan stavila i palestinski pogled na sve, u njenom rodnom Izraelu prouzročilo je dosta kritika. Yael Ronens se ne bavi političkom korektnošću. Pa ni ovaj put, u komadu "Common Ground".

Glumci se vraćaju u vlastitu prošlost

Glumci se vraćaju u vlastitu prošlost

Užasne slučajnosti

Komad nas na početku vodi u devedesete. Naslovi sa svjetske političke scene, ojačani povijesnim video materijalom konkuriraju pop hitovima, sportskim rezultatima i trenucima iz života glumaca. "Olimpijske igre u Barceloni, masakr u Srebrenici, Robbie Williams napušta Take That", to je nešto što se može vidjeti na sceni kazališta Maksim Gorki u Berlinu. Istovremeno, od glumice Vernese Berbo saznajemo kako se baš u to vrijeme tjednima nije mogla istuširati, jer je njezina kupaonica bila na meti snajperista.

Na ovaj brzi kolaž i medijsko pretjerivanje uslijedila je šutnja. A onda slijede stvarne, osobne priče. Dvije glumice, Mateja Meded i Jasmina Musić, stale su na sceni jedna do druge kao i kada su se upoznale na audiciji u Berlinu i otkrile nešto potpuno nevjerojatno. Kao djevojčice su živjele u istom selu u blizini Prijedora. Upravo tamo gdje su srpski nacionalisti tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji sustavno u logoru ubijali Bošnjake. U istom logoru otac jedne od njih je bio čuvar, a otac druge zatočenik. Užasna slučajnost od koje vam se jeza uvlači u kosti.

U drugoj sceni srpski glumac Aleksandar Radenković vrišti zbog osjećaja krivice. Naime, on je kao 19-godišnjak letio po svijetu radeći kao stjuart dok je njegova obitelj bombardirana u Srbiji. U takvim trenucima se može vidjeti kako kazališni komad postaje nešto kao grupna terapija. Suze na sceni su istinske, tako da ni publika nije ostala hladna.

Orit Nahmias iz Tel Aviva je rekao kako je ovo pokazalo da Izraelci nisu središte svijeta. No, ironija koja izbija iz njegovih riječi je nepogrešiva. Konstantna promjena perspektive u "Common Groundu" iritira i upravo je to namjera. A poruka glasi: sve je mnogo kompliciranije nego što vjerujemo. Granice su tanke između prijatelja i neprijatelja, između počinitelja i žrtve. Ovo je jedno saznanje koje se i danas može prenijeti na aktualne sukobe - bilo da se radi o Ukrajini ili Bliskom istoku.

Preporuka uredništva