1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Balkanska ruta i njezine alternative

Pojedine članice EU-a traže zatvaranje makedonsko-grčke granice kako bi se zaustavio izbjeglički val. No na Balkanu već postoje alternativni putovi kojima se kreću izbjeglice i ilegalni migranti. Evo pregleda tih ruta.

U igri je mnogo ideja koje bi značile kraj Balkanske rute. Kako je tijekom vikenda javilo više njemačkih medija, kancelarka Merkel tiho radi na koaliciji voljnih koja bi preuzimala izbjeglice direktno iz Turske, čime bi opasna ruta preko Egejskog mora i Balkana postala nepotrebna. Za sada, međutim, nema velikog oduševljenja za ovu ideju. Čak je i Francuska odbacila mogućnost da se izbjeglice raspoređuju prema unaprijed dogovorenim kvotama.

S druge strane, vrlo konkretno djeluje ideja zemalja takozvane Višegradske skupine da se izbjeglički val zaustavi na makedonsko-grčkoj granici. Ideji je naklonjena i Austrija. Unatoč zimskom vremenu i uzburkanom moru, ove godine je na grčke otoke stiglo skoro 80.000 ljudi. Kada se vrijeme proljepša, bit će ih još više. Prošle godine je na vrhuncu izbjegličke krize u Makedoniju dnevno ulazilo i po 10.000 ljudi. No kuda će ići izbjeglice ako Makedonija zatvori granicu i time utabanu stazu? Neke naznake već postoje.

Glavna ruta

Makedonija dvoredom ogradom zatvara 37 kilometara granice s Grčkom. Oštra kao žilet i oko 2,5 metra visoka je ta ograda – uvoz iz Mađarske, koja je s ograđivanjem skupila prilična iskustva. Ideja je da se zatvori „kritično područje“ granice oko Đevđelije u dolini Vardara. Ostatak bi trebala odraditi priroda, jer i prema istoku i prema zapadu teren postaje nepristupačniji, planine neprohodnije, a jezera veća. Takav teren ne obećava uspjeh ni ilegalnim migrantima. Uz to granicu s makedonskim kolegama nadziru i policajci iz zemalja Višegradske skupine.

Od studenoga se Balkanskom rutom propuštaju još samo došljaci iz Sirije, Iraka i Afganistana koji su tretirani kao izbjeglice iz ratnih područja. Ostali – uglavnom iz država sjeverne Afrike – pokušavaju podvaliti makedonskim graničarima falsificirane papire, pretrčavati zelenu granicu ili angažirati krijumčare. Ali i prave izbjeglice moraju računati sa sve dužim čekanjem na grčkim benzinskim crpkama i u kampovima jer Makedonija dnevno propušta najviše 2.000 ljudi. Teško je shvatiti po kojem principu zemlja otvara i zatvara prolaz, ali se to često pravda navodnim manjkom transportnih i smještajnih kapaciteta u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.

Bugarski ogranak

Oko devet posto ljudi koji dođu u Srbiju uopće ne ide preko Makedonije, već dolazi iz Bugarske. To su još prošlog kolovoza javile beogradske Večernje novosti pozivajući se na Centar za pomoć tražiteljima azila. Ako je udio zaista takav, to bi značilo da su preko Bugarske već prošli deseci tisuća ljudi. Kada se baci pogled na zemljopisnu kartu, pravac preko Bugarske djeluje savršeno logično: zemlja s Turskom dijeli 240 kilometara kopnene granice koja još ni izbliza nije zatvorena ogradom iako je to namjera bugarskih vlasti. Prolazom preko Istambula i Jedrena pa dalje u Bugarsku migranti izbjegavaju opasan put preko mora koji kod krijumčara obično košta 1.200 dolara.

Ali za poznavatelje prilika je ruta upravo nelogična. Odavno se pročula brutalnost bugarskih policajaca prema izbjeglicama. Zato je Sofija na meti oštrih kritika organizacija poput Pro Azila, a na pojedinim internetskim forumima koje posjećuju izbjeglice Bugarska zauzima prvo mjesto na listi zemalja koje je preporučljivo izbjegavati. I reporteri Deutsche Wellea sreli su na Balkanu više izbjeglica koje pričaju kako su ih bugarski policajci tukli, maltretirali i pljačkali. U listopadu je čak jedan policajac ubio jednog afganistanskog izbjeglicu koji je prešao granicu s Turskom. No i ovdje se za siguran prolaz mogu pobrinuti krijumčari koji onda dalje podmićuju policajce. U studenome je američki Wall Street Journal pisao da na ovaj način 500 ljudi dnevno ide prema Srbiji te da usluge krijumčara koštaju 3.000 dolara.

Istočnobalkanska ruta

Rumunjska je do sada vidjela znatno manje izbjeglica od susjednih zemalja, ali su zato načini na koji izbjeglice ulaze u Rumunjsku raznovrsni. U siječnju je uhićena skupina od 60 ljudi iz Pakistana, Iraka, Maroka, Afganistana i Somalije koji su opremljeni uređajima za noćno promatranje ušli iz Srbije i htjeli prema Mađarskoj. Od prošlog lipnja su stotine migranata uhvaćene u pokušaju prelaska preko jednog od dva magistralna dunavska mosta koji spajaju Rumunjsku i Bugarsku. Neki su čamcima veslali Dunavom. Još 2014. su zabilježena dva pokušaja da se brodovima direktno iz Turske prijeđe Crno more. U posljednje vrijeme vlasti u Bukureštu prijavljuju sve više ilegalnih ulazaka iz Moldavije i Ukrajine – u pitanju su uglavnom Afganistanci koji dolaze preko središnje Azije.

Sljedeći cilj je uvijek Mađarska koja već mjesecima prijeti da će ogradom zatvoriti i granicu prema Rumunjskoj. To bi dodatno zakompliciralo odnose dviju zemalja koje se stalno spore oko pitanja nacionalnih manjina. Takva ograda bi bila najveći građevinski poduhvat tog tipa koji bi poduzela vlada Viktora Orbana. Jer granica s Rumunjskom je s 443 kilometara znatno duža od one prema Srbiji (151) ili Hrvatskoj (329).

Izbjeglice

Izbjeglice već odavno poznaju alternative za uobičajenu Balkansku rutu

Jadranska ruta

„Otvorene su nove rute preko Albanije i Crne Gore koje bi dalje trebale ići prema Hrvatskoj, što pokušavamo spriječiti“, To je krajem siječnja rekao Ranko Ostojić, tada još ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Bilo je to prvi put da je neki visoki dužnosnik progovorio o famoznoj Jadranskoj ruti. Do tada su kružile uglavnom špekulacije. Tako je recimo hrvatski stručnjak za migracije Anđelko Milardović u rujnu rekao Jutarnjem listu: „Sa zimom valja očekivati promjenu smjera – ići će Sredozemljem preko Crne Gore i prema Dubrovniku.“ Doduše, to bi značilo prelazak koje granice više. Redale bi se zemlje koje imaju obalu: Grčka, Albanija, Crna Gora, Hrvatska, BiH, opet Hrvatska, Slovenija…

Ipak, do sada je prolazak ovom rutom na razini statističke pogreške. To je u intervjuu za DW tijekom vikenda indirektno potvrdio i crnogorski premijer Milo Đukanović: „Potpuno smo mobilizirali sve strukture domaće politike da budemo spremni za eventualnu promjenu rute.“ Dodao je da, kao „odgovorni kandidat za članstvo“, Crna Gora dijeli napore EU-a za „saniranje jednog teškog problema“. Koji su to konkretno zajednički napori? To Đukanović nije rekao.

A preko Kosova?

Ako izbjeglice zaista budu morale zaobilaziti Makedoniju, zamisliva je i ruta preko Albanije i Kosova do Srbije pa dalje uobičajenom trasom. Tu bi postojao jedan problem – Srbija, koja je prema najavama premijera Vučića spremna i na zatvaranje granica, teško bi mogla vidljivo kontrolirati granicu s Kosovom. To ionako u službenom jeziku Beograda nije granica nego „administrativna linija“ kao što je Kosovo „južna pokrajina“. Ipak, stručnjaci drže kako je malo vjerojatno da će izbjeglička struja skrenuti tim putem.

Istraživanju doprinijeli: R. Schwartz, A. Andreev, B. Georgievski, B. Cani

Preporuka uredništva