1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Bahatost i zaostalost plešu bečki valcer

Već je sad jasno da sa današnje Konferencije o zapadnom Balkanu u Beču neće stići snažni gospodarski impulsi. Nešto je krenulo naopako i to iz oba smjera – i sa Zapada i s Balkana, smatra Dragoslav Dedović.

Beč

Beč

Zapadni Balkan je tehnički termin koji Europska unija koristi evo već 17 godina kako bi označila zemlje bivše Jugoslavije iz čijeg niza je izuzeta Slovenija, kao previše zapadna, a kojima je pridodata po svemu prava balkanska zemlja – Albanija. U Njemačkoj i na Zapadu taj pojam je na lošem glasu, jednako kao i pojam iz kojeg je izveden – Balkan. Ali u dotičnom dijelu svijeta ni Zapad nema samo fanove. Preduga je priča kako je do toga došlo, ali je važno reći da su se takvi stavovi okamenili u stereotipe. Na jednoj strani zaostalost koja je imanentna Balkanu, na drugoj bahati cinizam moći koji je imanentan Zapadu. Dakle, u Beču će po toj misaonoj formuli „zaostalost“ i „bahatost“ opet zaplesati beskonačni valcer.

Nije im do „zapadnog Balkana“

Istina glasi da Njemačkoj & co nije do toga da u dogledno vrijeme primi polupropale siromašne države u poludovršenu Europsku uniju. No, nitko to ne želi otvoreno i iskreno reći. Samo se kao mantra ponavlja obećanje sa samita EU u Solunu 2003: „Budućnost balkanskih država je u Europskoj uniji“.

U međuvremenu u zapadnim prijestolnicama prevladava strah od toga da bi na kraju balade u EU mogle ući zemlje sa sumnjivom budžetskom disciplinom helenskog tipa. Ili bi, ne daj Bože, neke od njih mogle biti primljene čak i u eurozonu. Isto tako, u zapadnim metropolama se sluti da među zapadnobalkanskim zemljama ima i takvih, čije manjine, kao recimo Romi iz Rumunjske i Bugarske, radije žive u Dortmundu nego u svojoj domovini, marginalizirani u siromaštvu.

Stara neprijateljstava u regiji

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

Isto tako je činjenica da su se bilateralni odnosi između Srbije s jedne strane i Bosne i Hercegovine i Hrvatske s druge u posljednjih godinu dana znatno pogoršali. Uzrok je nesposobnost elita tih zemalja da priznaju sve činjenice iz ratova završenih krajem prošlog stoljeća i da te činjenice integriraju u vlastitu kulturu sjećanja. Tako se predodžba o susjedu kao neprijatelju i dva desetljeća nakon rata po potrebi može aktivirati.

Mnogo hvaljen Briselski sporazum, kojeg su 2013. potpisali Beograd i Priština u biti nije proveden, a sada se sporazum o provođenju sporazuma slavi kao povijesni uspjeh.

Paradoksalno je ali istinito: Europska unija navodno investira u pravnu državu na Kosovu uz pomoć Euleksa, a građani Kosova masovno traže svoja prava u Njemačkoj, postavljajući zahtjeve za azil.

Nepodnošljiva gospodarska situacija

Niti jedna bivša jugoslavenska republika nije dosegla stupanj gospodarskog razvoja iz 1989. Čak i Hrvatska, koja je nova članica EU-a, od 2008. ide gospodarskom nizbrdicom. A tamo gdje gospodarski pokazatelji izgledaju nešto bolje, kao u Makedoniji i Crnoj Gori, vlast, koja se smatra nepogrešivom, blokira istinski politički dijalog. Pogleda li se Bosna i Hercegovina, čovjek se mora upitati što je Zapad kao stvarni protektorski vladar tamo radio čitavih 20 godina. Zemlja nije ni politički stabilna ni gospodarski agilna.

Nešto je krenulo naopako i to iz oba smjera, pa susret Zapada i Balkana nažalost izgleda kao zagrljaj bahatosti i zaostalosti.

Mali koraci i rijeka izbjeglica

U stvari, o tome se šuti. Razmjenjuju se komplimenti. Ide se sitnim koracima, a to se prodaje kao krupni uspjeh. Radne grupe će pobrojati prekršena obećanja. Osnovat će podpovjerenstva u ministarstvima. A lista uzaludnih pokušaja ili propalih ideja je isto tako dugačka kao lista optimističkih namjera od prije godinu dana pri prvom susretu ove vrste u Berlinu. Netko bi morao zasukati rukave. Ali tko? Domaćin sliježe ramenima, a i gosti se prave ludi.

Umjesto rješenja za krupna pitanja, nametnut će se jedna sveprisutna tema, izbjegličke kolone prema Zapadu. Zapadnobalkanski predstavnici će ukazati na nesnošljivu situaciju u „uskom grlu“ između Grčke i Mađarske. Podsjetit će svoje zaboravne partnere iz EU-a da ratne izbjeglice dolaze preko Grčke kao članice Europske unije da bi se domogle Mađarske, također članice istog kluba. I da u svom bijegu prolaze kroz dvije zemlje, Srbiju i Makedoniju, kojima se još uvijek osporava sposobnost da se učlane u klub. Ostavljena na cjedilu od Bruxellesa, Grčka šalje izbjeglice dalje. A Mađarska se brani žicom, koju subvencionira Bruxelles. Samo je pitanje vremena kada će se začepiti balkansko „usko grlo“.

Berlin će uzvratiti činjenicom da preko 40 posto tražitelja političkog azila u Njemačkoj stiže upravo sa zapadnog Balkana. I da to tako više ne ide.

Srce u novčaniku

Svejedno je kome će se u od ovog neravnopravnog bečkog političkog valcera zavrtjeti u glavi, izvjesno je jedino da iz austrijskog glavnog grada neće stići snažni gospodarski impulsi. Naime, jedna studija Sveučilišta u Nizzi je 2014. procijenila investicijski volumen koji je potreban ovim zemljama do 2020. na 110 milijardi eura! Na Zapadu je nemoguće organizirati političku većinu za odobravanje „paketa pomoći“ takvih razmjera. To je začaran krug. Ako ti ne investiraš kod mene, eto mene kod tebe.

Čim srce bojažljivo zatreperi u novčaniku, onda se od straha za novac problem ne vidi baš najjasnije. Možda bi pomoglo podsjećanje na jedno jugoslavensko iskustvo. Ekonomist Branko Horvat je 1968. zabilježio kako Kosovo mora imati dvostruko veći privredni rast od Slovenije ako Jugoslavija želi riješiti problem nejednake regionalne razvijenosti. Horvat se pribojavao da će u suprotnom gospodarska, a time i društvena nejednakost „staviti na tešku probu nacionalnu osjetljivost jugoslavenskih naroda“. Kao što znamo „socijalistička solidarnost“ se razbila o ekonomsku datost, a Jugoslavija o nacionalnu osjetljivost. Troškovi ratnog desetljeća su bili i za Zapad znatno veći od investicija koje su bile potrebne prije raspada. Kosovo je i dalje najsiromašnije u Europi, a Slovenija više liči na Austriju nego na Kosovo. To znači da je i aktualni, zapadni „model modernizacije“ učinio bogate bogatijima, a siromašne siromašnijima.

Propast neoliberalne modernizacije

Zajednički portret s prošlogodišnje Konferencije o zapadnom Balkanu u Berlinu

Zajednički portret s prošlogodišnje Konferencije o zapadnom Balkanu u Berlinu

Gospodarski slabim zemljama koje su izložene jakom gospodarskom okruženju potreban je model ubrzanog razvoja. Same ga neće biti u stanju financirati. Jer on dosta košta.

Može biti da su Njemačka i Europska unija frustrirane činjenicom da novac koji su uložile u Balkan nije proizveo željeni efekt. Možda su investirali pogrešno? Možda premalo? Možda su sklapali poslove s pogrešnim ljudima? Možda su na Balkan slali pogrešne ljude? A možda je i sam format godišnjeg okupljanja, kao što je ovo u Beču, jednostavno pogrešan. Na kraju, možda je potreban jedan „korak od sedam milja“ umjesto sitnog, nevoljnog koračanja?

Svakako se demokratskim zemljama sa stabilnim tržišnim gospodarstvom ne može spočitavati da se nisu trudile. Stvarno su se milijarde eura prelile u regiju. Doduše, poneka milijarda se prelila i nazad. Toliko novca, a tako malo učinka. To nam pokazuje da je razlika između dobrih namjera i dobrih rezultata zaista važna. Zapad je već više od dva desetljeća glavni politički i ekonomski igrač između Save i Jadrana. Kako stvari stoje, poslije jugoslavenskog neuspjeha u modernizaciji tog područja na pomolu je i zapadni neuspjeh. Simptomi su tu.

Ovakva rasprava neće biti vođena u Beču. Ali prije ili kasnije, na nekom drugom mjestu – hoće. Jer strategija „više istog“ potencira isti neuspjeh.

Preporuka uredništva