1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Atomska energija ili atomska bomba?

Po čemu se razlikuje atomska energija proizvedena u mirnodopske svrhe od atomske energije proizvedene s ciljem pravljenja atomske bombe?

Sporna iranska nuklearka u Isfahanu

Sporna iranska nuklearka u Isfahanu

Sredinom proteklog tjedna Iran je napravio prvi korak u ponovnom pokretanju svog spornog atomskog programa. Unatoč žestokim protestima iz inozemstva iransko čelništvo ustraje na svome pravu civilnog korištenja atomske energije. 2. i 3. veljače će se u Beču održati izvanredna sjednica Međunarodne organizacije za atomsku energiju i na njoj bi se trebala donijeta rezolucija s kojom bi se u rješenje ovog slučaja trebalo oključiti Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. No, kako se uopće može provjeriti s kojom svrhom Iranci žele proizvesti atomsku energiju? Po čemu se razlikuje atomska energija proizvedena u mirnodopske svrhe od atomske energije proizvedene s ciljem pravljenja atomske bombe?

«Kritična masa»

Ukoliko jedna zemlja želi napraviti atomsku bombu, potrebno joj je prije svega jedno: uran ili plutonij. Nađe li se na jednom mjestu dovoljno urana ili plutonija nastupa nezaustavljiva lančana reakcija – nuklearna eksplozija. Stručnjaci poput Götza Neunecka s Instituta za mirovna istraživanja i sigurnosnu politiku na Sveučilištu u Hamburgu govore o «kritičnoj masi», koju je potrebno postići za aktiviranje atomske bombe: «Ovisno o tipu, snazi eksplozije i dizajnu potrebno je 20 do 50 kilograma urana. Što se tiče plutonija dovoljno je već 6 do 8 kilograma. Dakle, nije potrebno puno materijala da bi se postigla sila razaranja koja bi bila veća od one koja je postignuta bacanjem atomske bombe na Hiroshimu.»

Iako je u načelu atomska bomba jednostavno građena, za njezinu proizvodnju mora se dobro poznavati određene eksplozivne tehnike, potrebno je provesti cijeli niz testova ukoliko se želi imati pouzdano nuklearno oružje, mora se proizvesti glava bombe i odgovarajuća raketa, a za proizvodnju više nuklearnog oružja mora se imati i odgovarajući proizvodni kapacitet.

Kako napraviti bombu?

Prvi i najteži korak je nabava urana ili plutonija. Kod urana problem leži u činjenici da uran koji se nalazi u prirodi nije prikladan za pravljenje nuklearnog oružja. On se naime sastoji od dvije različite vrste urana: 99,3% urana 238 i samo 0,7% urana 235, koji je potreban za pravljenje atomske bombe. Uran 238 je relativno stabilna varijanta tog elementa, koja se samo iznimno rijetko može koristiti u atomskom programu.

U praksi takav sastoj znači da je potrebno umjetnim putem povećati koncentraciju urana 235 ukoliko se želi doći u posjed atomske bombe. Stručnjaci taj proces nazivaju obogaćivanje urana i on se odvija u kompliciranim pogonima, koji se nazivaju centrifuge. Centrifuga se vrti velikom brzinom, po nekoliko tisuća puta u sekundi. Pošto je uran 238 teži od urana 235 on se koncentrira na vanjskom rubu centrifuge, a uran 235 ostaje u njezinom centru. Nakon dugotrajnog rada centrifuga dobije se mješavina sastavljena od 10% urana 235 i 90% urana 238. Takav obogaćeni uran može se koristiti u oružane svrhe. Ni drugi nuklearni atom, plutonij, kako kaže Götz Neuneck sa hamburškog sveučilišta, nije jednostavno dobiti: «Kada uran, koji koristimo inače kao gorivo za reaktore samo kratko stavimo u reaktor i relativno kratko ga pustimo da radi dobit ćemo plutonij. A onda s tim plutonijem možemo, pod određenim uvjetima praviti bombu.»

Civilne i ne-civilne svrhe

Da bi se bomba mogla napraviti mora se osloboditi plutonij iz sagorjele mase – i to na ne baš jednostavan način. Za taj postupak potrebna su i posebna postrojenja. Zemlje, koje već koriste atomsku energiju u civilne svrhe i imaju nuklearne elektrane u prednosti su, kaže Neuneck: «Države koje raspolažu dobrom nuklearnom infrastrukturom, znači uranskom tehnologijom, obogaćivanjem urana i dobivanjem plutonija, u principu mogu proizvoditi materijal potreban za građenje atomske bombe. Zemlje koje koriste atomsku energiju u civilne svrhe imaju mogućnost proizvodnje nuklearnog oružja. No, one se u okviru ugovora o neširenju nuklearnog oružja obvezuju da to neće raditi.»

Za kontroliranje atomskog programa neke zemlje zadužena je Međunarodna organizacija za atomsku energiju iz Beča, koja šalje svoje inspektore na lice mjesta. To je jedini način na koji se mogu dobiti pouzdani podaci. Kad se radi o elektranama, pogledom izvana se, naime, ne može razaznati u koje svrhe neka zemlja koristi svoja postrojenja: civilne ili vojne. Velika pomoć nisu ni najmoderniji špijunski sateliti, kaže Neuneck: «Sateliti ne mogu dati potpunu sliku aktivnosti na Zemlji. Oni nam mogu pomoći u skupljanju podataka oko gradnje elektrana ili rada postojećih postrojenja. No, oni ne mogu riješiti problem. Za to su nam potrebni inspektori.»

  • Datum 24.01.2006
  • Autor Frank Grotelüschen
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Zpm
  • Datum 24.01.2006
  • Autor Frank Grotelüschen
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Zpm