1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Arsen Anton Ostojić: "Htio bih napraviti nešto potpuno neočekivano"

Iz Rijeke u Split, iz Splita u Zagreb, iz Zagreba u Los Angeles -program A. A. Ostojića trenutno je krcat terminima. Ipak smo uspjeli s njim "proćakulati" o "Ničijem sinu", hrvatskom filmu i njegovoj budućoj karijeri...

Arsen Anton Ostojić

Ne osjeća pritisak trećeg filma - Arsen Anton Ostojić

DW: Ulovili smo Vas između Splita i Los Angelesa. U Zagrebu ste tek jedno poslijepodne, sutra (10.01.) ste već u L.A-u, a tamo vjerojatno idete po vrlo zanimljivom poslu – Vaš film „Ničiji sin“ hrvatski je kandidat za nagradu Oscar. Hoćete li tamo lobirati za svoj film?

ARSEN ANTON OSTOJIĆ: Tamo se ne može lobirati za film, ali moraju se raditi neke druge predradnje da bi se film dostojno predstavio i prikazao članovima Akademije. Bio sam i na premijeri u Rijeci i u Splitu, danas sam u Zagrebu, a sutra u Los Angelesu – pratim promociju filma. Film se prikazuje i na festivalu u Palm Springsu, gdje dolaze i mnogi članovi Akademije pa se nadam da ću i tamo film predstaviti u što boljem svijetlu.

O tim ćemo reakcijama čuti kada se vratite u domovinu, a u međuvremenu film se počeo prikazivati u hrvatskim kinima – na redovnom je repertoaru od četvrtka, kakve su prve reakcije i brojčani pokazatelji?

"Ovo nije nekakav dnevno politički film"

Još ne mogu govoriti o broju gledatelja jer film igra tek jedan dan, no kada je film igrao tjedan dana u Sisku - u tamošnjem malom kinu - imao je gotovo tisuću gledatelja, što je za njih bio rekord, tako da očekujem da će imati dobru gledanost. Mislim da će se svidjeti publici. Reakcije također još ne znam, ali mogu reći da su nakon premijera u Splitu i Rijeci ljudi bili impresionirani.

Alen Liverić u glavnoj ulozi filma Ničiji sin

Alen Liverić u glavnoj ulozi filma "Ničiji sin"

Film otvara vrlo osjetljivu temu u hrvatskom društvu. Pitanje branitelja opet je ovih dana aktualno zbog priče oko otvaranja registra branitelja javnosti, ponovno se polemizira o tome tko doista jest, a tko nije bio branitelj. Kakve su reakcije ljudi koji su sami doživjeli ono što prikazujete u filmu?

Film mora intrigirati, film mora proizvesti nekakav „šušur“, mora reći nešto o nama danas, mora se baviti stvarima koje su aktualne, problemima koji nas danas tište. To je osnovna funkcija filma i cjelokupne umjetnosti. Zato mi je drago da smo napravili film koji se – i tijekom samoga snimanja – poklapao s mnogim situacijama iz stvarnosti, na primjer zabrana pjevanja pjesama, priča oko registra branitelja, samoubojstva ratnih veterana… No, ovo nije nekakav dnevno politički film, nego istinska tragedija – ima i elemenata antičke tragedije, ali je istovremeno film koji se pitko gleda, koji ima razumljivu priču i koji je vrlo efektan.

Kako ste se pripremali za snimanje? Jeste li razgovarali sa stvarnim osobama koje dijele sudbinu vašega junaka?

Glavni glumac Alen Liverić, koji igra ulogu čovjeka u invalidskim kolicima, doista je obilazio udruge branitelja invalida, imao je čak i invalidska kolica u stanu, vježbao je da na najbolji mogući način uđe u lik. Ova priča nije polu-dokumentarna, nego je fikcija, pa me nije toliko zanimalo ulaziti u stvarne situacije na terenu, nego proniknuti u istinitost likova o kojima sam radio film.

Plakat filma Ničiji sin

Plakat filma "Ničiji sin"

"Nisam gledao predstavu prije nego što sam snimio film"

Film je nastao po tekstu Mate Matišića. Taj je tekst u kazalištu postavio Vaš kolega Vinko Brešan. Je li bilo kakvih dogovora gdje će se kako pročitati predložak?

Nije bilo nikakvih dogovora. Ja nisam ni gledao predstavu prije nego što sam snimio film, nego tek pola godine nakon što je film bio završen. Tako da Brešanova vizija Brešana nije uopće utjecala na mene, a kasnije sam uvidio da je bila i potpuno drugačija od moje. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako je on krenuo jednim smjerom, a ja drugim.

"Čini mi se da našim susjedima ide nešto bolje..."

Vaša dva dosadašnja dugometražna ostvarenja pokupila su mnoge nagrade, prvijenac „Ta divna splitska noć“ imala je i odličnu gledanost, rezultate „Ničijeg sina“ znat ćemo za koji dan, no kako ocjenjujete cjelokupnu hrvatsku produkciju? Čulo se da je prošla godina bila stagnacijska za hrvatski dugometražni film, da je nakon stabilizacije produkcije došlo do svojevrsnog usporavanja...

Čini mi se da nema usporavanja. I lani je na festivalu u Puli bilo prikazano sedam filmova, već smo nekoliko sezona na razini između šest i osam filmova, što je jako dobar prosjek za hrvatske uvjete. Nema stagnacije, ali mislim da ove sezone nismo ni previše iskoračili naprijed što se tiče kvalitete filmova. Nadam se da ćemo sljedećih godina vidjeti nove dobre projekte. Čini mi se da nekim našim susjedima ide nešto bolje, Srbija je recimo imala puno bolje projekte nego mi, ali još ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati – i na nominacijama za Oscare, a i na festivalima.

Za nama je i prva godina implementacije novog Zakona o filmu. Kako ocjenjujete novi sustav prikupljanja i diobe novca filmske projekte?

Novi je sustav još u povojima. On se tek razvija. Treba mu dati malo vjetra u leđa da doista počne funkcionirati. To je odličan sustav. Drago mi je da sam i ja imao priliku pomagati na njegovoj pripremi. Nažalost, prije nekoliko tjedana dogodila se jedna tragedija. Prerano je preminuo Albert Kapović, čovjek koji je bio najzaslužniji za uvođenje zakona u ovom obliku i za osnivanje Hrvatskog audio-vizualnog centra. Morat će proći neko vrijeme da se snage pregrupiraju i da ponovno krenemo naprijed.

Kazališna pauza

Prije nego što se bacite na novi filmski projekt, hoćete li opet napraviti kazališnu stanku? U Splitu ste već s uspjehom postavili komad o Billie Holiday.

Možda i hoću. Kada sam bio na splitskoj premijeri „Ničijeg sina“, doznao sam da je ta predstava još uvijek na programu, što znači da već ulazi u četvrtu sezonu igranja. Sada ju namjeravamo postaviti u novom ruhu - u zagrebačkom kazalištu Komediji. To će biti za otprilike mjesec dana i jako me veseli. No ono što me prvenstveno zanima su dugometražni filmovi, volio bih raditi čak i u inozemstvu. I radim na tome da mi to uspije.

Nakon „Te divne splitske noći“ koja je bila apsolutni hit i „Ničijeg sina“, osjećate li – kako se zna reći u glazbenoj industriji - pritisak trećeg albuma, odnosno u Vašem slučaju trećeg dugometražnog filma?

Za film obično kažu da je onaj drugi najteži, ako se iskažeš u prvom. U svakom slučaju, ne osjećam taj pritisak jer bih opet želio napraviti nešto potpuno neočekivano. Kako je „Ničiji sin“ potpuno drugačiji od „Te divne splitske noći“, sada bih volio otići još korak dalje. Ne želim se ponavljati, imitirati samoga sebe, nego iskušavati u nekim novim izazovima. O tome ću više znati kroz koji mjesec – nadam se da će mi to i uspjeti. Držite mi palčeve.

Krajem prošloga tjedna u hrvatska je kina stigao film koji problematizira i danas vrlo aktualnu temu u Hrvatskoj – priča o ratnom vojnom invalidu koji je u Domovinskom ratu izgubio obje noge i jedva se izvukao iz srpskoga zarobljeništva, a nakon rata suočava se s propalim brakom i neizvjesnom budućnošću. Film redatelja Arsena Antona Ostojića „Ničiji sin“ bio je apsolutni pobjednik prošlogodišnjeg festivala u Puli, gdje je osvojio čak šest Zlatnih Arena, te nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara „Oktavijan“, a i hrvatski je kandidat za nominaciju za Oscara u kategoriji stranoga filma.

Audios and videos on the topic