1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ariel Sharon: izraelski tvrdolinijaš koji je prihvatio realnost

Nakon osam godina vegetiranja u komi preminuo je bivši izraelski general i premijer Ariel Sharon. I kao vojnik i kao političar se rado upuštao u izazove, ali je upravo on naredio povlačenje iz Pojasa Gaze.

Ariel Sharon, ili za njegove prijatelje tek Arik, često je bio uvrštavan među jastrebove i tvrdolinijaše izraelske politike. Po naslovu engleskog izdanja njegove autobiografije, bio je "Ratnik". Mišljenja o njemu su oduvijek bila podijeljena, od priznanja i divljenja pa sve do mržnje i odbijanja.

Jer za mnoge Izraelce je on bio "heroj Jom Kipurskog rata", a za Palestince je, zajedno s jednim libanonskim zapovjednikom milicije, "krvnik Sabre i Šatile".

Sharon se rodio 1928. kao Ariel Scheinermann nedaleko od Tel Aviva. Njegovi roditelji su bili židovi koji su došli s istoka Europe i koji su u novoj domovini uzeli ime po Šaronskoj dolini. I njegov život bio je tijesno povezan s povijesti države Izraela. U ratu za neovisnost 1948. se već kao desetnik borio protiv arapskih jedinica. 1953. sudjelovao je u stvaranju specijalnog odreda za osvetničke akcije nakon napada palestinskih boraca.

Vrhunac vojne karijere mu je bio za vrijeme rata koji su udružene arapske snage počele za židovskog blagdana Jom Kipura godine 1973., makar ga je ta vratolomna i očito samostalna akcija lako mogla inače koštati karijere i vojnog suda. Naime, sa svojom tenkovskom jedinicom je prešao i Sueski kanal i stvorio čvrsto izraelsko uporište praktično samo nekoliko kilometara od Kaira. Nakon uzaludnih vojnih pokušaja, ta prijetnja Egiptu nije ostavila drugu mogućnost nego da pristane na prekid borbe i praktično prizna pobjedu Izraela.

Ariel Sharon sa tadašnjim ministrom obrane Mošeom Dajanom.

Ariel Sharon se upustio u vratoloman poduhvat i samo mu je pobjeda osigurala odlikovanja i slavu.

Heroj postaje političar

Kao i mnogi drugi izraelski političari, Sharon je svoju vojnu prošlost iskoristio kao odskočnu dasku za političku karijeru. Izabran je u Parlament kao zastupnik konzervativne stranke Likud i isprva je bio ministar poljoprivrede. Već onda je bio glavni zagovornik politike židovskih naselja na palestinskim područjima, a 1981. u vladi premijera Menahema Begina preuzima ministarstvo obrane.

To je doba izraelskog napada na Libanon. Vojni cilj je bio protjerati pripadnike Palestinske oslobodilačke organizacije PLO iz susjedne zemlje na sjeveru. U toj misiji su izraelski vojnici surađivali s kršćanskim paravojnim skupinama u Libanonu i jedna takva milicija je napala izbjeglički logor Sabru i Šatilu nakon što su se iz njega povukli borci PLO-a.

Uslijedio je pokolj koji je zgrozio i svjetsku javnost. Milicajci su pobili na stotine palestinskih izbjeglica, većinom žena, djece i staraca. Formalno je taj logor bio pod nadzorom izraelske vojske, tako da je i izraelsko istražno povjerenstvo moralo utvrditi kako je i ministar obrane, Ariel Sharon suodgovoran za ovaj zločin.

Ariel Sharon na Brdu Hrama u Jeruzalemu

Njegov posjet 's druge strane Zida plača' gdje se nalazi jedno od najsvetijih mjesta za muslimane je izazvao rat koji je trajao duže od četiri godine

Zločin nije naškodio karijeri

1983. je dao ostavku na položaj ministra obrane, ali je ostao u vladi kao ministar bez resora. U Belgiji je, obzirom na njihov pravni sustav koji dopušta tužbu za bilo čiji zločin bez obzira gdje se dogodio, pokrenut i istražni postupak protiv Sharona zbog suučesništva u tom zločinu, ali taj postupak nije daleko dospio.

Zapravo se može reći kako čak niti to nije naškodilo njegovoj političkoj karijeri. Sharon je sljedećih godina mijenjao više ministarstava, tako da je bio i ministar vanjskih poslova, trgovine i građevine. 2001. je konačno izabran i za premijera, a nakon sukoba u samoj konzervativnoj stranci je najavio ostavku kao premijer. Povukao se i iz Likuda, ali samo da bi osnovao vlastitu stranku Kadima.

Prema Palestincima se Sharon dugo vremena pokazao kao tvrdolinijaš koji nije spreman na nikakve kompromise. Za njega je bila važna jedino sigurnost Izraela pa je tako i bio sumnjičav protiv svakih pokušaja formiranja samostalne države Palestine. Nakon niza samoubilačkih napada Palestinaca u Izraelu, Sharon je osobno Jasera Arafata proglasio odgovornim za te terorističke napade i naredio njegov kućni pritvor u Ramalahu, usprkos brojnim kritikama međunarodne zajednice.

Sharon nije izbjegavao izazove sve do slučajeva jasnih provokacija. Tako je uselio u stan usred arapskog starog dijela grada Jeruzalema. Vrhunac je bio u rujnu 2000. kad se pojavio pred džamijom Al Aksa, jednom od najsvetijih mjesta za muslimane i koja je izgrađena praktično na mjestu drevnog židovskog hrama od kojeg je ostao samo Zid plača. Ta provokacija je izazvala brojne nerede, a ulične borbe su prerasle u drugu Intifadu, opći rat Palestinaca protiv Izraela koji je potrajao četiri i pol godine.

George Bush, Mahmud Abbas i Ariel Sharon

Sharon je do kraja ostao nepovjerljiv prema Palestincima, bez obzira na napore i tadašnjeg američkog predsjednika Busha. Zato je teško povjerovati da je ipak napisao kako Izraelci i Palestinci moraju moći živjeti jedni s drugima.

Odlazi i tajna Ariela Sharona

Kasnije je Sharon korigirao svoje tvrdo stajalište prema palestinskoj državi. Baš taj tvrdolinijaš i general je naredio povlačenje izraelske vojske iz Pojasa Gaze i uklanjanje tamošnjih židovskih naselja. U svojoj autobiografiji je pisao kako Židovi i Arapi moraju moći živjeti jedni pored drugih.

Ipak, niti dugogodišnji izraelski veleposlanik u Njemačkoj Avi Primor nije povjerovao da je Ariel Sharon doista promijenio svoje mišljenje: "Sharon nije promijenio niti svoju ideologiju, niti svoju politiku, a kamo li svoje instinkte", pisao je Primor u časopisu Cicero. Sharon je tek bio prisiljen postati realist koji mora prihvatiti promijenjene okolnosti.

4. siječnja 2006. je tada korpulentan Ariel Sharon doživio moždani udar. Nadu obitelji i prijatelja je budila činjenica da je nakon nekog vremena počeo disati bez pomoći aparata, ali ostao je ležati u komi sve ove godine, a da se nije vratio svijesti. Krajem 2013. (30.12.) stigla je vijest kako se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, a već prvog dana 2014. je izraelski vojni radio objavio kako zakazuje više njegovih organa. Na koncu je i ovaj "Ratnik" izgubio bitku u kojoj nitko nije pobijedio.