1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Arhitektura europskog islama

Pseudomaurski stil jedan je od najupečatljivijih arhitektonskih simbola Bosne i Hercegovine. Na njegovom razumijevanju i populariziranju mora se još mnogo toga učiniti, kaže bečki povjesničar Maximilian Hartmuth.

Vijećnica, Šerijatsko-sudačka škola i Isa-begov hamam u Sarajevu, Karađozbegov mekteb (vjerska škola) i Gimnazija u Mostaru, Vijećnica u Brčkom… Upečatljive građevine bez kojih ovi bosanskohercegovački gradovi ne bi bili ono što danas jesu: spoj Istoka i Zapada. Svi ovi objekti građeni su u tzv. pseudomaurskom stilu za vrijeme austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini.

Iako ovaj stil nije karakterističan samo za BiH, njegov razvoj ovdje ukazuje na niz specifičnosti koje se mogu susresti samo u toj zemlji. „Ljudi u Bosni i Hercegovini stil u kojem je građena sarajevska Vijećnica obično nazivaju pseudomaurskim, no taj naziv nije precizan", kaže nam na početku razgovora Maximilan Hartmuth, znanstveni suradnik na Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Beču. Hartmuth je jedan od rijetkih stručnjaka na polju islamske arhitekture na Balkanu, a u posljednje vrijeme težište svog znanstvenog interesa posvetio je upravo pseudomaurskome, ili kako se u znanosti preciznije naziva, neoislamskom ili neoorijentalnom stilu.

U susret muslimanima


Scharia-Rechtsschule in Sarajevo (Bosnien und Herzegowina) (Maximilian Hartmuth )

Šerijatska pravna škola u Sarajevu

Najpoznatiji neoorijentalni objekt u Bosni i Hercegovini svakako je Vijećnica u Sarajevu koja je dovršena 1894. godine. „Povijest izgradnje Vijećnice komplicirana je i višeslojna", kaže nam Hartmuth, no napominje da se upravo na ovome objektu mogu vidjeti dva najjača utjecaja koja su obilježila bosanski neoorijentalni stil: arhitekturu islamske Španjolske i srednjovjekovnoga Kaira.

„Tipična karakteristika Vijećnice koja podsjeća na takozvanu maursku arhitekturu su lukovi na njenome trijemu u obliku potkovice. Takve lukove samo još imate po Španjolskoj", ističe Hartmuth te dodaje da je tipična bež-crvenkasta prošarana fasada karakteristična za objekte mamaluškog doba u Kairu i druge regije na Levantu.

Iako se neoorijentalni stil najprije veže za Vijećnicu, on je najprije primijenjen islamskim vjerskim objektima u BiH. Jedan od najreprezentativnijih i najranijih objekata te namjene bila je i nekadašnja Šerijatsko-sudačka škola, a današnji Fakultet islamskih znanosti, u sarajevskoj Ulici Sagrdžije koja je sagrađena 1887. i 1888. godine. „Austro-Ugarska je Šerijatsko-sudačkoj školi namijenila status elitne muslimanske pravne obrazovne institucije. Na njoj su se izučavali arapski, lokalni i zapadni jezici, ali i islamska i europska jurisprudencija, arapska poezija i kaligrafija, matematika, povijest, logika te geografija", pojašnjava ovaj bečki povjesničar islamske umjetnosti.

Kako bi bosanskohercegovački muslimani Austro-Ugarsku prihvatili kao svoju državu, a okrenuli leđa Osmanskom carstvu, strategija tadašnje uprave u BiH bila je i stvoriti reprezentativne objekte arhitekture za muslimane. „Austro-Ugarska, a najprije njen ministar financija i upravitelj Bosne i Hercegovine Benjámin Kállay, tražila je načine kako arhitektonski uobličiti europski islam koji će biti dio Austro-Ugarske, a samim time i Europe", naglašava Hartmuth. Jedan od najboljih primjera za to je i prvobitni plan izgradnje sarajevske vijećnice koja je trebala biti u neobizantskom, a na Kállayev nagovor izgrađena je ipak u neoorijentalnom stilu.

Vjerski, ali i svjetovni stil

Dr. Maximilian Hartmuth, Institut für Kunstgeschichte Wien (DW/Nedad Memic)

Maximilian Hartmuth

U ovome stilu gradilo se po cijeloj Bosni i Hercegovini. U mnogo slučajeva bile su to džamije koje su obnovljene u ovom stilu. Jedan od najupečatljivijih primjera je Šarena džamija u Tuzli kojoj će se u narednome razdoblju vratiti njen originalni pseudomaurski izgled. Neoorijentalni stil prešao je u Bosni i Hercegovini granice islamske vjerske arhitekture i proširio se i na objekte koji su bili svjetovni ili su čak pripadali i drugim konfesijama.

„Neoorijentalni stil je vremenom postao karakterističan bosanskohercegovački zemaljski stil u austrougarskome kontekstu. Iako nije trajao dugo, uspio je svoju primjenu naći i na neislamskim objektima poput mostarske Gimnazije ili sarajevske Aškenaske sinagoge. Zanimljivo je da su tada i aškenaski Židovi, koji su se iz srednje Europe doselili u Sarajevo, ovaj stil prihvatili kao nešto svoje jer ih je podsjećao na zlatno doba židovske kulture i znanosti u srednjovjekovnoj Andaluziji", objašnjava Maximilan Hartmuth.

Fascinacija orijentalnom kulturom i arhitekturom u Austro-Ugarskoj Monarhiji postala je posebno izražena nakon velike Svjetske izložbe u Beču 1873. godine. Tada su bečki profesori arhitekture otkrili do tada u Europi gotovo nepoznat arhitektonski stil maurske Španjolske ili Egipta. Njihovi studenti poput Karla Paržika, Alexandra Witteka ili Ćirila Ivekovića ovaj stil su onda već u mladim danima svoje karijere primijenili u Bosni i Hercegovini. Iako pseudomaurske građevine u BiH svojom vanjštinom podsjećaju na Andaluziju i Egipat, u nekima je vidljiv i opstanak otomanske tradicije: „Ako pogledate prvo dvorište Šerijatsko-sudačke škole, podsjetit će Vas na Kuršumliju medresu iz 16. stoljeća, također u Sarajevu", ukazuje Hartmuth.

Nakon što se neoorijentalni stil u arhitekturi u Bosni i Hercegovini ugasio početkom 20. Stoljeća, islamska arhitektura u našoj zemlji ponovo se okreće osmanskim utjecajima. „To se najbolje može vidjeti na dogradnji Careve džamije za sjedište Uleme medžlisa. Tadašnji arhitekti već bili zaključili da je pseudomaurski stil ipak previše stran za lokalnu tradiciju u Bosni i Hercegovini", kaže nam Hartmuth koji je svoju ljubav prema bosanskoj i islamskoj arhitekturi otkrio za vrijeme civilne službe u Sarajevu prije 16 godina.

Prezren pa cijenjen

Nationalbibliothek von Bosnien-Herzegowina in Sarajevo (Samir Huseinović)

Vijećnica, sada Nacionalna knjižnica u Sarajevu kao ogledni primjerak pseudomaurskog stila

Iako se danas turisti i lokalno stanovništvo dive neobičnoj ljepoti bosanskohercegovačkih pseudomaurskih građevina, domaći arhitekti dugo vremena na njih nisu gledali blagonaklono. „Za jugoslavenske arhitekte pedesetih i šezdesetih bio je to konfuzni stil povezan s kapitalizmom i kolonijalizmom”, napominje Hartmuth. Tek nakon 1980-tih godina i u Bosni i Hercegovini se mijenja percepcija o povijesnoj, arhitektonskoj i umjetničkoj važnosti neoorijentalnoga stila.

Nakon posljednjega rata neoorijentalni objekti u BiH u velikom su broju restaurirani. Iako su pojedini od njih opisani dobro, i dalje nedostaje kompletan spisak pseudomaurskih građevina u Bosni i Hercegovini, a međunarodna stručna javnost o njima također premalo zna. „Neoorijentalni stil imao je u Bosni i Hercegovini kako multikonfesionalnu, tako i multifunkcionalnu dimenziju. On je neizostavni dio europskoga arhitektonskog nasljeđa u koji se mora u potpunosti uključiti", zaključuje Maximilian Hartmuth.