1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Antiterorizam otežava transportne kanale

Borba protiv terora, iako je možda nužna, zapravo je u svijetu globalne razmjene, u kakvom živimo, već počela stvarati poteškoće. Neki prijedlozi u borbi protiv terorista, da se ostvare, izazvali bi tolike poteškoće svjetskom gospodarstvu da se sličnih ne bi dosjetio ni Osama bin Laden.

I Bruxelles želi znati što se to kotura po cestama Europe

I Bruxelles želi znati što se to kotura po cestama Europe

Osnovna težnja gospodarstva da prevozi što više ljudi i robe uz što manje troškove, osjetljiva je točka naše svakodnevnice u kojoj teroristi lako pronalaze prostor za svoje zločinačke namjere. Mora se priznati da su doista ponekad troškovi uvelike krivi za nedostatnu sigurnost. Jer, svo se vrijeme pretpostavljalo da nitko pametan nema razloga spriječiti slobodan promet ljudi i robe. Tko god da se iz Europe zatekao u nekoj zračnoj luci u Sjedinjenim Američkim Državama prije napada 11. rujna, zapravo bi ostao zaprepašten da na mnogim tamošnjim aerodromima gotovo da nije bilo odvojenih područja i sigurnosnih kontrola - jer sve to košta. Koštaju i neprobojna vrata pilotske kabine. One su trošak i izravno i posredno - sama vrata su skupa, ali su i teška, što opet znači gubitak novca. U zrakoplov stane manje putnika, a potrebno je više goriva - i tako dalje i tako dalje.

Kako nadzirati željeznički prijevoz - i tko će to platiti?

Ali dok se u zračnim lukama još i može očekivati stroža kontrola, na željezničkim je kolodvorima to gotovo nemoguće. Nakon pronađenih bombi u Koblenzu i Mainzu, čuo se prijedlog da se u Njemačkoj uvedu "željeznički šerifi", sigurnosni službenici koji bi u vlakovima brinuli da se ništa ne dogodi. Tko bi to platio - to pametnjakovići koji su izišli s tom idejom nisu rekli. Njemačke željeznice, pred svoj izlazak na burzu, štede čak i na vlakovođama, pa se već događa da vlak kasni jer je i vlakovođa zakasnio na posao - prije su na željezničkim čvorištima postojali čitavi timovi pričuvnog osoblja spremnog na svaki slučaj. Štedi se čak i na skretnicama - na novoj brzoj trasi između Kölna i Frankfurta gotovo da ih nema jer za skretnice trebaju i ljudi koji bi ih održavali. Zato se čak događa da vlak stigne već gotovo do Frakfurta i ako je tamo nekakva tehnička poteškoća, vlak u "rikverc" vozi sve do Kölna kako bi onda išao drugom trasom. I gdje da sad njemačke željeznice nađu oko 100 tisuća sigurnosnih službenika? U Njemačkoj dnevno prometuje tridesetak tisuća vlakova i trebala bi upravo tolika vojska, ako bi po dva službenika sjedila bar u jednom od desetak vagona.

Kako nadzirati stotine tisuća kontejnera?

Još je teže nadzirati robni promet. Doista, ako sada pustimo na volju najprljavijoj mašti, onda se nije teško dosjetiti da nekakav zlokoban diktator uopće i ne treba nekakve interkontinentalne rakete. Dovoljno je da bombu - atomsku, biološku, kemijsku ili bilo kakvu - stavi u običan kontejner, nalijepi deklaraciju da je riječ o plišanim medvjedićima, i pošalje ga za nekoliko stotina dolara, zajedno sa stotinama tisuća identičnih metalnih kutija, u bilo koju luku svijeta. Naravno da su se i američke službe dosjetile tog scenarija i zato već od 2001. sustavno uvjeravaju sve svoje trgovačke partnere da uvedu stroži nadzor robnog prometa. Jedan od najvažnijih partnera je i Europska unija pa tako i ona razmišlja o uvođenju kontrole za prijevoz robe. Ali - kao i uvijek - problem je u detaljima: kako to uopće provesti?

Glasni prosvjedi protiv prijedloga iz Bruxellesa

Gerhard Riemann, stručnjak za promet njemačkog Udruženja veletrgovine, kada čuje za taj prijedlog iz Bruxellesa teško uopće i nalazi riječi koje bi bilo pristojno objaviti na radiju. Kada bi se to provelo, značilo bi to pravu gomilu papira za svaki transport, svjestan je Riemann: "Potpuna je besmislica da neki kamion koji prevozi jabuke i jagode po njemačkim cestama, da mora točno položiti račune što čini, koliko je to pouzdano, da navodi svaku postaju na svom putu, svaki ugao gdje smije stati, da stalno drži kamion zatvorenim i tako dalje i tako dalje."
Riemann je uvjeren da se teroristi ionako u prvom redu koncentriraju na prijevoz putnika, a ne robe.

S druge strane, EU-ov prijedlog za sigurnost robnog prijevoza traži određene sigurnosne standarde za svaku kariku u lancu prijevoza: prijevoznici bi morali školovati svoje suradnike kako da se odupru opasnosti i morali bi paziti koga uopće zapošljavaju. To vrijedi i za skladišta kao i za sve postaje gdje se roba zadržava ili pretovaruje. Argument Bruxellesa jest da se na taj način treba stati na kraj švercerima oružja - ali Gerd Riemann smatra da pritom nitko nije razmišljao, tko će platiti između 100 i 300 tisuća eura koliko će to koštati svakog pojedinog prijevoznika: "Prema našim proračunima, te dodatne bi troškove tvrtke mogle financirati jedino ako bi svoj promet povećale za šest do deset milijuna eura godišnje. Dakle, kada je riječ o srednjim poduzećima s manje od 100 milijuna eura prometa, takav rast se ne može ni zamisliti. Na kraju će to značiti da će cijenu takvih pretjeranih mjera sigurnosti, koje za nas ionako izgledaju kao divljanje birokracije, platiti mala i srednja poduzeća."
Stručnjak za promet Udruženja njemačkih veletrgovaca i sam kao primjer spominje Sjedinene Američke Države: da, tamo jesu pooštrene mjere sigurnosti robnog prometa, ali tamo te mjere plaća - država. "Sve mjere, ili velika većina, u Americi financira država, a ne prijevoznici. To je samo za usporedbu: kod nas se sve odmah baca na leđa poduzećima, svejedno, bila njihova sigurnost ugrožena ili ne."