1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Antifašizam i revizija povijesti u Srbiji

Dok je Srbija pompozno proslavljala pobjedu nad fašizmom, devetnaestogodišnji neonacist je izvršio dvostruko ubojstvo. Odgovornost za to snose i oni koji izokreću povijesne činjenice, smatraju stručnjaci.

Sudeći po razmjerima proslave pobjede nad fašističkim okupatorom, dalo bi se zaključiti da je antifašizam brižljivo čuvana povijesna stečevina kojom se Srbija diči. Međutim, baš u susret grandioznoj proslavi oslobođenja Beograda od okupatora u jednoj od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu, stvarnost surovo demantira taj dojam.

Baš uoči velike vojne parade, devetnaestogodišnji neonacist ubio je dvoje beskućnika u Raškoj, ali je u sjeni drugih aktualnosti ovaj događaj bio samo još jedna vijest u crnoj kronici. „To je stravičan zločin“, kaže antifašistički aktivist Daško Milinović za DW. „Bez obzira na to koliko te ideologije bile marginalne, jer ovdje se radi o otvorenom nacizmu. To su ljudi koji jesu opasni i ne možete ih otpisati kao nekakve luđake. U skladu sa svojom izopačenom fašističkom ideologijom, oni love slabe i iskaljuju svoju nemoć na ljudima s margine.“

Vojni mimohod u Beogradu 16.10.2014.

Vojni mimohod u Beogradu 16.10.2014.

Ovakvi događaji su rezultat krize u kojoj ljudi u Srbiji neprekidno žive, smatra povjesničarka Dubravka Stojanović, dodajući da odgovornost za ideološku ravninu tog dvostrukog ubojstva snose oni koji pokušavaju u potpunosti relativizirati povijest. „Bez uloge obrazovanja i intelektualaca koji su se upregli u povijesnu reviziju Drugog svjetskog rata, neonacisti bi sigurno imali manje idejnih predaka nego što to imaju zahvaljujući svemu što se događalo, naročito poslije 2000. godine“, objašnjava Stojanovićeva za DW.

Zbrkana povijest

Pokušaji povijesnog revizionizma u Srbiji traju od početka rata devedesetih, ali je konačan udarac uslijedio dolaskom demokratskih vlasti, tvrdi Dubravka Stojanović. Skupština Srbije je tada usvojila zakon kojim se izjednačavaju četnički i partizanski pokret, da bi ubrzo potom uslijedile sudske rehabilitacije generala Draže Mihajlovića i predsjednika Vlade Milana Nedića i njegovih ministara. „Tada je u Beogradu 900 ulica promijenilo ime, spomenici su srušeni, praznici su promijenjeni, uključujući i 20. oktobra koji je ukinut. I to ne samo što je ukinut, nego su gradonačelnici Beograda izjavljivali da ne žele da odu na groblje oslobodilaca Beograda nazivajući 20. oktobra okupacijom“, kaže Stojanovićeva i dodaje da je završni udarac bilo snimanje televizijske serije Ravna gora. „Ako državna televizija na prvom programu u nedjelju u osam uvečer, kad obitelji sjede oko TV-a, emitira seriju o Ravnoj gori, to je suštinska javna rehabilitacija i ona više i ne mora da se dogodi na sudu.“

Od 2002. godine mijenjaju se i školski udžbenici, pa ulogu pozitivaca preuzimaju četnici, dok partizani postaju loši momci. „U potpunosti je promijenjena slika jednih i drugih. To je sada u potpunom neskladu s onim što kaže povijesna znanost. Sada se govori o ratnim zločinima partizana, a ne govori se od ratnim zločinima četnika, koji su ih realno vršili. Govori se o nekakvoj kolaboraciji partizana s Nijemcima, koje nije bilo, a ne govori se o četničkoj. Više od 12, 13 generacija se školuje na taj način. Time je zapravo ukinut antifašizam, a anti-antifašizam je postao vladajuća ideologija“, priča Dubravka Stojanović.

Krivi su komunisti

Antifašizam se danas spominje samo u prigodnim prilikama i upotrebljava u geopolitičke svrhe, smatra sociolog Dario Hajrić. „Da Putinov posjet nije ugovoren za datum koji je kalendarski blizu Dana oslobođenja Beograda, naše prisjećanje na antifašističku prošlost svelo bi se na uobičajene agencijske vijesti o tome da su državni dužnosnici položili vijence na spomenike iz Drugog svjetskog rata“, kaže Hajrić za DW.

Stidljivo podsjećanje na antifašističko naslijeđe obično se pravda traumatičnim iskustvom s totalitarnim komunističkim režimom. „Taj argument ne može stajati, jer zamislite što bi trebalo Rusi onda da rade ako bi u potpunosti identificirali Staljinovu pobjedu u Drugom svjetskom ratu, koja je nesumnjiva, sa Staljinovim čistkama i zločinima“, kaže Dubravka Stojanović. „Takve stvari se moraju jasno odvojiti i nešto što se događa u nametanju komunističke vlasti poslije rata, ubojstva, prijeki sudovi i tako dalje, ne može nikako imati nikakve veze s ulogom partizana u Drugom svjetskom ratu.“

Putin i Nikolić

Trenutni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić još uvijek nosi titulu četničkog vojvode

Daško Milinović, međutim, smatra da se uloga Komunističke partije ne može razdvojiti od antifašističke borbe, zato što je ona jedina organizirala pravi otpor. „Priče o nekom antifašizmu bez ideologije mogu proći u Francuskoj, na primjer, ali je na ovim prostorima antifašizam bio vezan za ljevicu”, kaže on i dodaje da će u „atmosferi u kojoj je svaki antikomunizam dobar, ubrzo i fašisti i nacisti postati jako dobri, jer su oni najbolji i najefikasniji antikomunisti“.

Stara garda čuva sjećanja

Međutim, usprkos dvadesetogodišnjim pokušajima povijesnog revizionizma, antifašističko naslijeđe se i dalje čuva, kaže Daško Milinović, ali ga čuvaju oni koji su se školovali u neka druga vremena i koje nisu uspjeli indoktrinirati pričom o dva antifašistička pokreta. „Zato je pitanje koliko će ga još biti, jer je on ugašen kod mladih ljudi. Oni nisu svjesni ni povijesne ni ideološke dimenzije antifašizma, niti im se usađuju te vrijednosti“, priča Milinović.

Optimisti bi mogli reći da je trend povijesnog revizionizma ipak zaustavljen i da je to što su partizanski komandanti Peka Dapčević i Koča Popović nedavno dobili svoje ulice u Beogradu znak da se Srbija više ne stidi svog antifašističkog nasljeđa. Međutim, naši sugovornici smatraju da je sve to samo maska koja će vrlo brzo pasti. „Kada pogledamo ispod crvenog ukrasnog papira, vidimo da je uz Putina stajao čovjek koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode i da se partizani i država koju su stvorili tretiraju maltene gore od okupatora. Čim se tenkovi sklone s ulica i utihne bat strojevog koraka, ukrasni papir će biti sklonjen i opet će nam ostati samo ružna suština“, zaključuje Hajrić.

Preporuka uredništva