1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Društvo

Amir više ne stanuje ovdje

Esther Felden
16. prosinca 2016

Ute Schlipf se tri godine borila za Amira. Uzalud. Ovoga tjedna je protjeran nazad u svoju domovinu Afganistan. Ona za DW priča o svojim iskustvima.

https://p.dw.com/p/2UKhQ
Deutschland Abgeschobener Flüchtling Amir Khan Afzali
Foto: FK Asyl Abtsgmünd

DW: Kako i kada ste upoznali Amira?

Ute Schlipf: Upoznala sam ga u proljeće 2014. Premješten je iz Aalena u Abtsgmünd u Baden-Württembergu. U Njemačku je došao tri godine ranije, krajem svibnja 2011. i odmah predao zahtjev za azil. 

Što znate o njemu i razlozima bijega?

Amir je došao iz pokrajine Pandžir (100 km sjeveroistočno od Kabula). Njegov otac je bio visoki vojni časnik i relativno imućan. Ubijen je kada je Amir bio tinejdžer. Nikada se nije dokazalo da su ga ubili talibani, ali sve govori tome u prilog. Kratko nakon toga nestala mu je majka. Nije znao je li se sakrila ili je oteta ili ubijena. Od očevog novca je platio putovanje. Uz pomoć krijumčarskih bandi stigao je u Iran, potom u Tursku, Grčku, Italiju, Francusku i konačno u Njemačku. Kaže da mu je bilo 16 godina kada se uputio na put. U formularu Ureda za migracije  naveo je da je rođen 1993. 

Kako ste ga doživjeli?

Možda je to upravo ono što ga je koštalo boravka. Amir je bio jako suzdržan i ekstremno nepovjerljiv. Teško mu je padalo da stekne povjerenje. Mislim da je u teškoj depresiji. Bio je na psihološkom tretmanu, ali ga je prekinuo. Rekao mi je da ne može ići kod psihologa, jer je sve ono što ispliva na površinu za njega jednostavno previše. Svaki put nakon posjeta psihologu noćima nije mogao spavati. Rekao mi je da je sve što želi da zaboravi, jer kada o tome priča, to ga jako opterećuje i zato mu ne pomaže. S Amirom je bilo teško surađivati. Nekada ga nisam mogla dobiti tjednima, katkad mjesecima. Nije se javljao na telefon i nije ga bilo moguće kontaktirati. Zbog toga njegova odvjetnica, koja se jako borila za njega, nije bila uspješna u namjeri da ga zadrži u Njemačkoj. On jednostavno nije bio spreman za suradnju.

O čemu je Amir sanjao?

Stalno je govorio da je ciljano došao u Njemačku, misleći da će dobiti šansu da nešto nauči. Očito je imao informaciju da će kao izbjeglica dobiti mogućnost završavanja zanata ili neke škole. To je za njega bilo jako važno.

Deutschland Ute Schlipf u.a. - FK Asyl Abtsgmünd
Ute Schlipf (desno) s kolegicama iz udruge Asyl AbstgmündFoto: FK Asyl Abtsgmünd/U. Schlipf

Kako je reagirao kada je odlučeno i objavljeno da će doći do masovnih prisilnih povrataka izbjeglica u Afganistan? Je li se plašio da bi i sam mogao biti vraćen?

Amir je došao s velikom nadom, ali je od početka bio blokiran. 2012. mu je odbijen zahtjev za azil i zapravo je još tada morao napustiti Njemačku. Pored toga imao je zabranu školovanja, a nije smio ni raditi jer nije imao putovnicu. Pola godine mu je bila smanjena pomoć s 320 eura mjesečno na 150 eura. Sustavno su ga dakle kočili i to ga je jako frustriralo. Iako se odvjetnica tako uporno i istrajno borila za njega, on je bez konsultacija s njom, sa mnom ili sa svojim prijateljima Afganistancima 20. lipnja spontano potpisao dokument u Službi za strance kojim se obavezuje na dobrovoljni odlazak iz Njemačke. 

Zašto?

Pitala sam ga, Amire, što ćeš raditi u Afganistanu? Rekao mi je da ne zna, ali da u Njemačkoj ništa ne ide - ni naprijed, ni nazad. I da bi se zato radije vratio. Kada sam ga pitala gdje se misli vratiti, priznao mi je da tamo više nikoga ne poznaje i da već godinama nema nikakvog kontakta sa svojom domovinom.

Kako objašnjavate njegovu odluku da se vrati?

Mislim da je to bila ishitrena odluka, donesena kao posljedica totalne frustracije. Amir je išao pognute glave. On ovdje u Njemačkoj nije vidio nikakvu šansu za budućnost. Obećano mu je da će, kada se vrati u Afganistan, dobiti početni kapital od 3.000 do 3.500 eura. Kada sam to čula rekla sam mu, Amire ne vjerujem da će to tako biti. Potom sam se informirala. Međunarodna organizacija za migracije IOM daje pomoć za one koji se odluče na dobrovoljni povratak. Dobio bi plaćenu kartu, 200 eura kao pomoć za ostale troškove putovanja i 500 eura početnog kapitala za otpočinjanje novog života, dakle 700 eura u gotovini. Očito da je on pogrešno razumio, kada mu je rečeno da IOM u većim razmjerima daje pomoć za pokretanje biznisa. Ali samo kada se ima konkretna ideja. Da je, recimo, rekao da želi da otvori krojačku radnju i da mu trebaju tri šivaće mašine, onda bi mogao podnijeti molbu za novac. Ali on mora pokazati da je zaista investirao novac u to i priložiti račune.

Vjerujete li da se zaista želio vratiti?

Nije, on se apsolutno nije htio vratiti. Razmišljali smo kako da se izvučemo iz svega toga. Rekla sam mu da mora povući svoju odluku, kontaktirala sam njegovu odvjetnicu, koja je međutim bila toliko frustrirana da je rekla da ne vidi više mogućnosti da ga na bilo koji način zastupa. Razgovarala sam sa savjetovalištima o ponovnom pokretanju postupka za azil. On je aktivno sudjelovao u našim razmišljanjima kako da ga izuzmemo iz dobrovoljnog povratka.

Afghanistan Sammelabschiebung Flüchtlnge Ankunft in Kabul
Afganistanske izbjeglice po dolasku u KabulFoto: Reuters/O. Sobhani

Bilo mu je dakle jasno da je napravio grešku?

Apsolutno jasno. Prije svega kada sam mu rekla da cijela stvar s 3.000 eura ne funkcionira tako kako on misli, bez daljnjeg. Što on može raditi u Afganistanu, kada nema nikakve škole ni zanata? Kakvu bi on to poslovnu ideju mogao imati?

Nakon najave povratka do njegove realizacije sve je išlo jako brzo. U kojem smislu Vas je sve iznenadilo?

Imala sam pristup njegovoj sobi, jer sam spakirala njegov kofer. Sortirala sam njegovu dokumentaciju. Našla sam pismo Službe za strance od 18.11. u kojem mu je postavljen ultimatum da do 11.12. mora napustiti Njemačku. Znam da mi je čak pokazao to pismo i da sam tada pomislila da nam je ostalo samo 14 dana. U pismu je stajalo i da će, ako ne pristupi dobrovoljnom povratku, uslijediti mjere prisilnog povratka. Dobio je termin za dolazak u Službu za strance 12. prosinca kako bi, citiram, "dogovorili daljnje korake u vezi s mogućnostima napuštanja zemlje". Rekla sam mu: 'Nećeš se odazvati na taj termin.' Željela sam da mi da punomoć da ga ja predstavljam u Službi za strance. Ali on to nije htio prihvatiti. Pitao me je: 'Zašto? Pa ne izlažem se nikakvom riziku.' Rekla sam da je to u redu ali da ja idem s njim. Na to je pristao. Kada smo 12.12. došli pred zgradu uprave, ispred nje je stajao policijski auto. Amiru sam tada rekla da mi se to ne sviđa i da ostane u autu i mene pusti da sama idem u Službu za strance. Pitao me je što se sa mnom događa i rekao mi da mu se ništa neće dogoditi. Ušli smo u zgradu i stali na šalter. Nisu prošle ni dvije minute, vrata su se otvorila i u susret nam je došao policajac. To mi se događa već drugi put. Da se pronađe razlog da se izbjeglice pozovu na razgovor, kako bi ih mogli uhititi. Pred mojim očima. To su jadni potezi i nedostojni čovjeka. 

Jeste li imali mogućnost da se oprostite?

Odmah su ga pretresli. Onda su mu na ruke stavljene lisice. Naravno da sam pitala: 'Je li to nužno?' Amir je pitao: 'Pa ja idem s vama, čemu to?' Oni su mi rekli da su takvi propisi. Ja sam rekla da bi mu barem trebali ostaviti njegovo dostojanstvo. Pitala sam mogu li s njim još kontaktirati ili telefonirati. Rekli su mi da to više nije moguće i uzeli mu mobitel. To nije bio pravi oproštaj. Htjela sam mu poželjeti sreću. Htjela sam se još boriti za njega. Ali tu se stvarno više ništa nije moglo učiniti.

Hoćete li i dalje pokušati pomagati mu iz Njemačke i održavati kontakt s njim?

Ja se, naravno, nadam da će stupiti s nama u kontakt. Jer tijekom tri godine nastaje povezanost. Ono što me jako frustrira je da, kada nazovem državne službe ili policiju, uvijek dobivam odgovor da mi ne mogu dati informaciju zbog zaštite podataka. 

Ute Schlipf angažira se već godinama u udruzi Asyl Abtsgmünd koja pruža pomoć izbjeglicama.