1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Amerika – tigar od papira?

Tko prijeti ili postavlja ultimatume, prije ili kasnije mora dokazati da misli ozbiljno. To pravilo osobito vrijedi za jedinu preostalu velesilu na svijetu.

Iranskog predsjednika Ahmadinedžada prijetnje SAD-a ostavljaju hladnim.

Iranskog predsjednika Ahmadinedžada prijetnje SAD-a ostavljaju hladnim.

Komentar Petera Philippa

Sjedinjene Države već treću godinu za redom u slučaju nastavka atomskog programa Iranu prijete «dalekosežnim posljedicama» – riječi koje na Vladu u Teheranu ne ostavljaju nikakav dojam. No, iz Washingtona sada stižu dojave o navodnim pripremama za rat – konkretna izvješća s pojedinostima o specijalnim postrojbama koje već operiraju po Iranu pa sve do taktičke primjene nuklearnog oružja. Radi li se o pojačanim prijetnjama i psihološkom vođenju rata? Ili možda ipak riječ o suludom nastojanju Vlade predsjednika Busha da uz pomoć oružane sile u Iranu postigne ono što je u cijelosti propalo u Iraku, a što je vrlo dvojbenim uspjehom provedeno u Afganistanu?
Na ta pitanja nema jasnog odgovora, ali je opravdana sumnja kako se ovdje ne radi o pukom zveckanju oružjem. Glavni izvor informacija, njujorški novinar Seymour Hersh, lišen je svake sumnje u spregu s Bushovom Vladom. On nimalo laskavim riječima opisuje kojom «mesijanskom revnošću» političari iz Bushova okruženja razmatraju čak i mogućnost taktičke uporabe atomske bombe te kako ih nuklearno pitanje zapravo i ne zanima, već je smjena režima u Teheranu jedino do čega im je stalo.

Bez pouka iz iračkog rata

Kako je naivan koncept da će nekoliko zračnih napada na Iran destabilizirati tamošnji režim, a narod potaknuti na ustanak. Čini se da Bijeća kuća ništa nije naučila iz rata u Iraku. To je utoliko pogubnije, što se Iran i Irak ne daju usporediti. Istina, mnogi su Iranci nezadovoljni svojim političkim sustavom, ali će u trenutku međunarodne pritiješnjenosti stati iza režima. Najnoviji pokušaj Washingtona da pojača pritisak stoga će izazvati upravo suprotno od onoga što se želi postići. Mogući američki napad neće izazvati ustanak u Iraku, a već će i sama prijetnja bombardiranjem pojačati odlučnost režima da sada pogotovo nastavi provoditi svoju atomsku politiku – i to što je brže moguće.
Bushova administracija cijelu regiju promatra vrlo pojednostavljeno te i dalje sanja o teoriji domina u demokratizaciji tog geopolitičkog prostora. No, umjesto toga, ona će požnjeti učinak domina u radikalizaciji islamskih država koje – unatoč gotovo posvemašnjem izostanku solidarnosti s Iranom – ipak neće prihvatiti američki napad na tu zemlju. U protivnome bi moglo doći do sukoba velikih razmjera.
U rukama je Washingtona da spriječi takav razvoj događaja uspostavom izravnih kontakata s Teheranom. No, samo što joj se za to ukaže prilika, Vlada SAD-a već odustaje od dijaloga, kao što je to sada slučaj i s razgovorima o Iraku. Amerika ne želi pregovarati s Iranom. Njoj je stalo do promjene režima i nadzora nad izvorima nafte i zemnoga plina. Ta je situacija opasna i za Europljane koji tako odano stoje iza Washingtona. Ne povuče li Bruxelles sada jasnu liniju, i sâm će morati preuzeti odgovornost.