1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Albansko selo krijumčara čeka mušterije

Balkanska ruta ponovo je zlatni rudnik za krijumčare ljudi. Kako funkcionira suradnja velikih bosova, lokalnih pomagača i korumpiranih policajaca donekle se može shvatiti u selu Lojane na granici Makedonije i Srbije.

Lojane

Lojane

Nema putokaza koji bi najavio Lojane. Ali došljaku ne mogu promaknuti desetine albanskih zastava koje vijore sa skoro svake bandere. Crni dvoglavi orlovi – izblijedjeli od sunca i iskrzani od vjetra – vode ravno do mjesta koje lokalci zovu „centrom“. To je raskrsnica dviju jedinih asfaltiranih ulica na kojoj se nalaze jedna prodavaonica i dvije zadimljene čajane. Iznad svega se prema nebu diže minaret boje bjelokosti. Mirno je. Tišinu remeti tek jedan pijetao.

„Ovdje se ionako nema što raditi“, žali se jedan krupni predusretljivi tip koji se s prijateljima dosađuje pred čajanom. I baš zato, kaže, što se ovdje nema što raditi, njegovo selo postalo je širom Europe poznato kao „selo krijumčara“ na samoj granici Makedonije i Srbije i svega nekoliko kilometara od Kosova. Ovdje se dovoze ilegalni migranti kako bi prespavali i krenuli dalje prema zapadnoj Europi. Prenoćište u kući seljaka košta deset eura, mjesto u štali dobiva se već za pet. „Vidi, nije to tako kako mediji pišu. Evo, sad ima samo par Marokanaca i to je to“, kaže nam ljubazni čovjek. „To noćenje nudi samo sirotinja koja inače ne bi imala što jesti. A još je bila i suša.“

„Hallo, wie geht's?“

Siromašan je ovaj kraj i zaboravljen od države – to se dobro vidi po trošnim kućercima i blatnjavim ulicama kojima teško može proći ijedno vozilo osim traktora. Ovdje žive isključivo Albanci, baš kao i u Miratovcu, selu-blizancu sa srpske strane. Promaknu doduše ulicom poneki uglancani BMW i Audi, s uzvišica se cakli pokoja kičasta trokatnica. Ali to sve nije zarađeno ovdje nego u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj. Ovdašnji gastarbajteri – kao valjda i svuda na Balkanu – ušteđevinu iz pečalbe ulažu u višak katova, šarene fasade i gipsane lavove. Oko 40 posto od 3.000 mještana Lojana živi i radi u inozemstvu.

Selami Memeti

Selami Memeti: "Uhite samo obične ljude, a organizirani kriminal se nastavlja"

„I moj brat je u Švicarskoj“, kaže predsjednik mjesne zajednice Selami Memeti. Zato mora na telefonske pozive odgovarati na njemačkom: „Hallo, wie geht's?“ To je međutim cijeli njegov vokabular i Memeti se vraća na albanski. „Da ti kažem iskreno, mi na Balkanu smo mnogo pametniji nego ti na Zapadu. Ali oni se organiziraju i gledaju kako da rade. A mi... mi volimo krasti.“ Posebno vole krasti oni tamo u Skoplju, kaže Memeti, i to je razlog što su njegovi susjedi u selu tako siromašni. Na desetine njih je bilo ili je još uvijek u zatvoru jer su dvorili ilegalne migrante ili ih krišom vodili preko granice. „Razumijem da to treba biti kažnjivo. Ali oni tu uhite obične ljude, a organizirani kriminal ide dalje“, tvrdi Memeti.

Veliki šefovi krijumčarske mafije nisu Albanci već dolaze iz istih zemalja kao i većina izbjeglica i migranata. To kaže Memeti, ali kažu i brojni humanitarni radnici i same izbjeglice koji su viđali krijumčare. Priča se o osovini koja se proteže od Soluna do Skandinavije. Izbjeglički val ide kroz Lojane već deset godina, zapravo od kada su prvi Afganistanci krenuli na put prema Europi. Vrhunac migrantske struje bio je prije nekoliko mjeseci dok je Srbija još službeno kontrolirala granicu, a Balkanska ruta još nije bila toliko utabana. „Imali smo ovdje po tisuću migranata“, kaže Memeti. Došljaci su slobodno šetali selom, pili kavu, razgovarali. „Nikad nismo imali problem s njima. Ali između sebe su se stalno tukli, najviše s krijumčarima koji im uzmu novac, ali ih ne odvedu do Beograda. Vade i noževe pa se bodu, jednom sam zvao policiju.“

Lojane

U selima kao što je Lojane rijetke su racije tako da krijumčari mogu gotovo nesmetano djelovati

Ruta labavih demokracija

Makedonske snage reda djeluju nemoćno. Krijumčari uglavnom bivaju ostavljeni da na miru rade svoj posao, a ilegalne migrante zaustavlja se samo u graničnom pojasu s Grčkom. Ako uđu u unutrašnjost, onda mogu i do Srbije. „Oni su duhovi, nevidljivi ljudi. Vlast zna da oni postoje, ali javno to neće priznati“, pisao je nedavno tiražni list Večer.

Jedan visoki vladin službenik tvrdi da u prljavom biznisu dio kolača imaju i vodeći političari i šefovi policije. „Racije u selima kao što je Lojane su rijetke, a i to se događa kad neki zapadni medij izvještava o tom problemu. Mi samo deklarativno pred Europom pokazujemo da se borimo protiv krijumčarenja, a u stvari su ljudi iz vlasti involvirani“, kaže u razgovoru za DW ovaj stručnjak koji želi ostati anoniman. Poznato je, dodaje, da lokalni asistenti švercera dobivaju svoje honorare putem Western Uniona i drugih transfera novca, ali do sada se nitko nije potrudio presjeći taj financijski tok. Isto je, dodaje, u Grčkoj ili Srbiji. Ruta preko Balkana moguća je samo jer ide preko „zemalja labave demokracije“.

Krijumčarski posao trenutno doživljava renesansu: od studenoga u Makedoniju i ostale zemlje duž Balkanske rute smiju ući samo Sirijci, Iračani i Afganistanci, dok su ostali označeni kao „ekonomski migranti“. Tako došljacima iz sjevernoafričkih zemalja ili Pakistana ostaju samo dvije mogućnosti: da pribave lažne papire u Ateni ili da trče preko granice sa ili bez pomoći krijumčara. Humanitarci kažu da krijumčari dolaze i u izbjegličke kampove ili na benzinske crpke gdje se izbjeglice zadržavaju kako bi vrbovali potencijalne mušterije. Na ruku im idu i glasine koje se šire po Grčkoj: o tome kako je makedonska policija brutalna i spremna čak i pucati na one koji na svoju ruku raznim puteljcima pokušavaju ući u zemlju.

Motel Hara

U grčkom motelu Hara ponuda je prilagođena novoj vrsti gostiju

„Policajci su u redu. Kad nas uhvate samo viču: Stop police, no problem. I onda nas izbace van“, priča međutim jedan mladi Alžirac. Kreće se s povećom grupom svojih zemljaka koji se izležavaju na restoranskoj terasi motela Hara. Ponuda ovog grčkog motela, samo nekoliko stotina metara od granice s Makedonijom, brzo se pročula među došljacima sa sjevera Afrike. Ovdje se može jeftino prenoćiti, osoblje ne postavlja pitanja, a svake noći se u obližnjim šumovitim brdima može testirati budnost makedonskih graničara. „Nas su tri puta hvatali“, kaže Alžirac koji ne želi odati svoje ime. Dobio je i brojne ponude od krijumčara. Za 800 eura obećavaju prolaz kroz Makedoniju. Ovaj mladić će još nekoliko puta probati sam, a onda će možda sebi priuštiti usluge švercera.

Strah za djevojke

Prodorni zov mujezina označava da je vrijeme za podnevnu molitvu u Lojanu. U maloj čajani se nitko ne miče – ovdje malo tko strogo shvaća vjeru. Šef mjesne zajednice Selami Memeti pali još jednu cigaretu, posljednju, i zgužvanu kutiju stavlja na stol. Veliki pušač, to pokazuju požutjeli brkovi. „Migranti ovdje ostaju nekad jedan dan, nekad tjedan, nekad dva. Ali na kraju svi prođu. Policajci uzimaju mito, to je i ovdje i u Srbiji normalno.“

Čuo je Memeti i za bodljikavu žicu što ju je Mađarska poklonila Makedoniji, čiji vojnici vrijedno ograđuju zemlju. Za sada smo „kritična područja“, kažu službeno. Seoski starješina se ipak boji da bi na jedan mig iz Bruxellesa Makedonija mogla hermetički zatvoriti granicu i zabraniti prolaz svim izbjeglicama. Time će ilegalne struje postati jače. „Onda će kod nas biti puno.“ Seljani će morati nabaviti još madraca. U selo će stići novac, ali se Memeti ne raduje ovom čudnom socijalnom programu. „Tko zna koliko dugo se ti migranti nisu kupali i nose li neke bolesti. A i plašimo se za naše djevojke iz sela.“ Da, Memeti je naravno čitao o događajima u novogodišnjoj noći u Kölnu.

Preporuka uredništva