1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

A gdje su žene?

Central Park u New Yorku je pojam za sebe i građani te metropole ga već odavno ukrašavaju spomenicima raznim uglednicima. Među 29 skulptura nema jednog jedinog nekoj ženi koja je stvarno postojala.

Ni Nijemci nisu loše prošli u glasovitom parku u srcu Manhattana: među ukupno 29 skulptura je i Beethoven, Schiller, Goethe, a već na samom zapadnom ulazu je Alexander von Humbolt nedaleko od Daniela Webstera, američkog ministra vanjskih poslova iz sredine 19. stoljeća.

Jedva da netko još nikad nije čuo za Central Park u New Yorku: ovaj urbani park koji se prostire na oko tri i pol četvorna kilometra je jedno od najčešće korištenih lokacija za snimanje filmova na svijetu i najposjećeniji je park u SAD u kojeg godišnje dođe oko 40 milijuna posjetitelja. Još od kad je otvoren 1857. građani New Yorka ga uporno ukrašavaju skulpturama i tu je svakako šareno društvo. Naravno da ne nedostaje Christopher Columbus, ali je i mnogo kulture: tu su i Shakespeare i Hans Christian Andersen, ali i Duke Elington. Mnogo je i životinja poput psa Balta koji je vukao saonice kroz snježnu mećavu Aljaske 1925. kako bi dostavio lijekove, ima i nekoliko medvjeda, naravno da je tu i jedan (američki) orao...

Žene čelične volje zaslužuju broncu

Ali među svim tim bistama i skulpturama nema jedne jedine - žene. Točnije, prave žene koja je stvarno i živjela jer je tu i skulptura Shakespearove Julije (zajedno sa Romeom), skulpture Alise iz zemlje čudesa (zajedno sa zecom, Ludim klobučarom i solidnom zalihom gljiva), tu je i (ako se barem nekako i tu figuru iz bajki može strpati pod ženski rod) Mama guska. Ali "pravih" žena - nema.

"Kad se uređivao Central Park, to se događalo u doba kad su u društvu dominirali muškarci i to se onda oslikava na izbor likova", kaže nam Coline Jenkis. "Žene su bile predstavljene kao vještice ili kao božice i nimfe." Povrh toga, obzirom da ima mnogo želja postaviti skulpturu u taj park, gradski očevi posljednjih godina uopće ne dopuštaju nove skulpture.

Ali Coline Jenkins i njeni suborci ne žele popustiti: uvjereni su da je krajnje vrijeme da prave, borbene žene dospiju u park i tu svakako želi vidjeti skulpturu svoje pra-prabake, Elizabeth Cady Stanton. Uz nju želi postaviti i drugu poznatu sufražetkinju i aktivisticu za ženska prava, Susan Brownell Anthony.

Anthony je već jednom "probila led"

Objašnjava nam kako njena pra-prabaka nipošto nije bila obična žena tog doba: odrasla je u imućnoj obitelji, bila je obrazovana, a već po utjecaju njenog oca koji je bio sudac, čitavog života se borila za pravednost i pravdu. "Elizabeth Stanton je mnoge ideje zakona smatrala odličnima, ali jedino nije razumjela zašto žene nemaju ista prava kao i muškarci", kaže nam njena daleka nasljednica.

Elizabeth Stanton je doista bila istaknuta figura feminističkog pokreta koja se neumorno borila za pravo glasa ženama. Tu se nije libila niti - za današnja mjerila - prilično provokativnih akcija: zajedno s njenim suprugom Henryem Brewsterom Stantonom (jednim od osnivača američke republikanske stranke!) je bila odlučno protiv toga da se pravo glasa dodjeli obojenom stanovništvu. Njen je argument bio da to nije pravedno dok se pravo glasa uskraćuje ženama - ali i obojenim ženama.

Kod također istaknute sufražetkinje s konca 19. stoljeća Susan B. Anthony izgledi za spomenik su možda još i veći jer to neće biti niti prvi put da je ta aktivistica za ženska prava (i po kojoj je i nazvan 19. dodatak američkom Ustavu kojom su žene 1920. doista i dobile pravo glasa) postala presedan u metalnom obliku. Naime, 1979. je izdana kovanica od jednog dolara koji je, opet nakon silnih muškaraca, po prvi puta nosio lik neke žene koja je doista i živjela i to je bila upravo Susan Anthony.

100 Jahre internationaler Frauentag Flash-Galerie 2011 (picture-alliance/dpa)

Mnogo toga za što su se borile žene u 19. stoljeću nam je danas toliko samo po sebi razumljivo - da smo zaboravili i njihova imena i zasluge.

"Pa neće nam guska biti uzor!"

Za Colin Jenkis postavljanje spomenika tim sufražetkinjama nije tek počast njenoj pra-prabaki nego i simbol borbe žena za njihova prava: "Ta borba za pravo glasa ženama je bila najveća revolucija na čitavom svijetu koja je prošla bez krvi." A ta borba se mora nastaviti: "Time se želimo izboriti da žene budu potpuno ravnopravne u društvu. Sada pitamo, gdje su žene u Central Parku? Ali zapravo bi trebali pitati: gdje su žene u koncernima, na sveučilištima, u vladi?"

Naravno da zato svakako želi da Hillary Clinton pobjedi na slijedećim izborima. U SAD je 51% stanovništva "ljepšeg spola" i vrijeme je da konačno žena uđe u Bijelu kuću - i to ne samo kao "prva dama".

Zapravo, njujorška uprava parkova je konačno popustila i pristala dopustiti postavljanje novog spomenika ovim dvjema ženama. Sada još treba formalna odluka gradske uprave - i naravno, novac. Te zadaće se prihvatila i jedna skupina ženskih izviđača koja u njihovim zelenim košuljama i vjenčićem u kosi na Zapadnom ulazu sakupljaju novac za spomenik sufražetkinjama. Samantha nam objašnjava: "Djevojke trebaju nekoga na koga se mogu ugledati." I Veda tu odmah dodaje: "Ne treba nam Mama guska ili Alisa u zemlji čudesa, nego prava osoba. Ima toliko sjajnih žena koje su učinile čudesne stvari i niti jedna od njih nema spomenik u Central Parku."

USA New York Projekt Statuen Frauen im Central Park (DW/M. Strauß)

Mlade djevojke žele pravi ženski uzor, a ne tek figuru iz bajke

Spomenik ovim sufražetkinjama će koštati gotovo 460 tisuća eura, ali i ove djevojke su uvjerene da će on biti postavljen do 2020. točno tu, na Zapadnom ulazu. A to je i 100 godina od 19. amandmana i uvođenja prava glasa ženama u SAD.

 

Preporuka uredništva