1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

A što čak i da se napadne Iran?

Izrael je već nekoliko puta napadao nuklearna postrojenja arapskih zemalja, ali današnja postrojenja u Iranu su mnogo veći problem. I Washington želi rješenje problema, ali prije svega računa na 'stare' metode.

Izraelski F-16

Izraelski borbeni zrakoplov

U Izraelu se često govori kako ta zemlja može pobjeđivati u ratovima, ali da si zapravo ne može priuštiti da izgubi niti jednu jedinu bitku. Ta doktrina je i više nego točna ako bi se sukob vodio nuklearnim oružjem. Iako Izrael ne govori o svom nuklearnom potencijalu, pomno pazi da niti jedna zemlja u regiji ne dobije takvo oružje. Izraelsko ratno zrakoplovstvo je već nekoliko puta kretalo u napad na zemlje sa kojima teoretski, Izrael nije bio u ratu. 1981. su uništili atomski reaktor u Iraku prije nego što je tamošnja protuzračna obrana uopće mogla reagirati, slično je bilo i sa postrojenjem u Siriji 2007.

I ovaj puta Izrael prijeti kako će se sâm "pobrinuti" za nuklearne ambicije Irana. No i prijatelji i saveznici Izraela o takvim planovima radije uopće ne žele niti čuti. "Postoji golema razlika između nuklearnih postrojenja u Iranu, raspršenih na ogromnom području, i jednim usamljenim nadzemnim reaktorom u Siriji", smatra David Deptula. Njegovo mišljenje svakako ima težinu: on je do jeseni 2010. bio zapovjednik obavještajne službe američkog ratnog zrakoplovstva.

Iransko postrojenje u Bushehru

Iransko nuklearno postrojenje je svima trn u oku - ali je veliko pitanje, kako odgovoriti na tu prijetnju

To nije samo; otići tamo i baciti bombu

"Takva vojna operacija bi bila izuzetno složena. Većina običnih ljudi ne shvaća kako tu nije riječ da se leti od točke A do točke B, baci bomba i vrati se kući", objašnjava Deptula. Središnji problem su goleme udaljenosti gdje bi izraelski zrakoplovi veoma dugo morali biti nad "neprijateljskim" teritorijem. U tu kategoriju bi formalno ušli i Jordan i Irak koje bi morali preletjeti ako bi Izrael izabrao najkraću od tri moguće rute do Izraela i koje sigurno ne bi dopustile tu akciju. Ali čak i onda bi izraelske zrakoplove čekao još put od 1500 kilometara preko Irana do nuklearnih postrojenja.

Iranski ratni zrakoplovi

Iransko zrakoplovstvo nije osobita prijetnja, ali bi Iran imao dovoljno vremena za obranu

Utoliko bi to bila vojna operacija kakvu Izralel još nikada u povijesti nije proveo - i veliko je pitanje, može li je uopće provesti. Jer, nema smisla povesti opasnu akciju sa nekoliko usamljenih aviona koji mogu i promašiti cilj, nego je vjerojatnija masovna akcija gotovo čitavog izraelskog ratnog zrakoplovstva. Ono broji oko 120 ratnih zrakoplova koji će se morati opskrbiti gorivom u zraku, ali Izrael ima samo osam zrakoplova kojima se može druge avione opskrbiti kerozinom. To je jednostavno - nedovoljno, da se ne spominje kako bi onda i čitava operacija nad neprijateljskim nebom, trajala satima.

A što ako ostane makar samo jedna bomba?

U tom razdoblju bi valjda i posljednji Iranac našao nešto čime bi otvorio paljbu na izraelske avione, iako je i Malcom Chalmers iz londonskog Royal United Service Institute za strateška razmišljanja, uvjeren: "Prema našim informacijama, Izraelci neće imati mnogo vremena nad odabranim ciljevima." Iranci možda nemaju najsuvremeniju ratnu opremu, ali zapravo nitko ne zna, što oni doista imaju, odakle su to nabavili - iz Kine ili drugih zemalja, i koliko je to oružje opasno.

Eksplozija atomske bombe

Osobito u atomskim dimenzijama, Izrael si jednostavno ne može dopustiti jednu izgubljenu bitku

Shlomo Brom, vojni stručnjak iz Instituta za nacionalnu sigurnost sveučilišta u Tel Avivu, također nije uvjeren u uspjeh, makar on ne smatra da je izraelsko zrakoplovstvo najveći problem: "Oni mogu nad cilj dovesti dovoljno aviona, to me ne brine. Ali ono što ne znam jest, da li bi ti zrakoplovi mogli načiniti dovoljno štete." Jer oba iranska postrojenja za obogaćivanje urana su osobito dobro zaštićena. Pogon u Natanu je ispod zemlje, a pogon u Fordou je u brdu, djelom 70 metara ispod zemlje. Izrael doduše raspolaže bombama za ciljeve pod zemljom, ali niti stručnjaci nisu uvjereni da će i najjača bomba te vrste kakvu dokazano ima Izrael, GBU-28 biti dovoljna za uništavanje industrijskog postrojenja pod zemljom.

"Američki predsjednik ne blefira"

Sve u svemu, Washington nipošto nije zadovoljan kad čuje kako Izrael kuje planove takvog napada. I prilikom nedavnog posjeta izraelskog premijera Netanjahua u SAD, američki predsjednik Obama je bio veoma jasan kad je od Izraela tražio da posluša što mu se govori, ali je i Obama uputio jasnu poruku Teheranu, ne samo uobičajenom frazom kako su "otvorene sve mogućnosti", nego i kako "kao predsjednik SAD, ja ne blefiram".

Izraelski premijer Netanjahu

Izraelski premijer je upozoren da posluša što mu se govori

Bivši američki general i obavještajac David Deptula, ne ulazeći u detalje, može potvrditi kako američki predsjednik doista ne mora blefirati. Američke snage koje već jesu u nedalekom Afganistanu, uz pomoć američke flote pred obalom Irana bi bez osobitih poteškoća mogla "rasturiti" sve ciljeve za koje se pretpostavlja da služe za razvoj atomskog oružja u Iranu i napraviti kaos u iranskoj protuzračnoj obrani. Niti brdo u Fordou nije osobiti problem: američka vojska ima projektile koji navodno prodiru i kroz 75 metara betona.

Ali takvom vojnom operacijom bi se vjerojatno izazvao kud i kamo veći problem nego usamljenom misijom Izraelaca, upozorava vojni stručnjak Chalmers koji savjetuje i britansku vladu u pitanjima sigurnosti. Jer, nakon izraelskog napada u Iraku ili napada u Siriji, u najgorem slučaju je bilo malo buke i vriske na nacionalnim televizijama, ali tu je bio kraj.

Otvorio bi se pravi pakao

Stručnjaci uopće ne dvoje kako su Izraelci zapravo već napali Iran: ne samo tajnovitim atentatima na iranske atomske stručnjake, nego je i prošlog studenog odjeknula eksplozija u iranskoj raketnoj bazi Bidganeh koja je zatresla prozorska stakla i u 30 kilometara udaljenom Teheranu. Sedamnaest članova Revolucionarne garde je poginulo, a satelitske snimke pokazuju kako je jedva moguće da je eksploziju izazvalo neispravno kuhalo za čaj. Uništene su najvažnije zgrade postrojenja, pomoćne zgrade su ostale netaknute. Ali kako je reagirao Teheran? U svojim redovitim optužbama taj puta čak nije niti spomenuo Izrael.

Iranski vojni mimohod

Eskalacija bi bila praktično neminovna

Ali nakon masovnog i žestokog napada američkih snaga na Iran, Teheran ne bi mogao ignorirati otvoreni čin neprijateljstva. Time bi sigurno bio izazvan i izvesti barem raketni napad na Izrael i nitko ne može biti siguran, što će se nalaziti u bojevim glavama tih projektila. Povrh toga, to bi izazvalo i žestoke reakcije na međunarodnoj pozornici gdje bi Rusija i Kina gotovo sigurno stale u zaštitu Irana.

Tko uopće može biti saveznik?

Ukratko, i američki bivši general Deptula postavlja ključno pitanje: "Što bismo dobili i da provedemo vojnu operaciju? Time bi samo odgodili problem, ali uzrok problema ne bi bio otklonjen - a to je postojeći režim u Teheranu. Utoliko Deptula jedino može savjetovati da se Iranci potaknu svrgnuti tamošnju strahovladu, ali i kako su Amerikanci i u napadima u Iraku i u Afganistanu, redovito pozivali u pomoć lokalne snage nezadovoljnika. To pak redovito znači i zadiranje u osjetljivo pitanje nacionalnih, etničkih i vjerskih manjina u tim zemljama ali Washington je već krenuo u potragu za primjerenim saveznikom.

Mahmud Ahmadinedžad

Kako pronaći takvog saveznika a da se čak ne pomogne Ahmadinedžadu?

Njih zapravo nema mnogo: jedina, koliko-toliko relevantna snaga su Mudžahedin-e-Khak koji su našli utočište u Iraku i koji tvrde kako raspolažu sa 3000 boraca. To je, u usporedbi sa brojem vojnika Irana, gotovo smiješna cifra, a povrh toga je problem što je to organizacija sunitskih muslimana koji su već i uz Sadama Huseina sudjelovali na strani Iraka u ratu protiv svoje nekadašnje domovine. u Iranu su pak u uvjerljivoj većini šitski muslimani, tako da se jedva može očekivati podrška Iranaca takvoj vojnoj operaciji. Štoviše, organizaciji Mudžahedin-e-Khak je i Irak otkazao gostoprimstvo i vlada u Bagdadu - kojom sve više dominiraju šiti, ih je pozvala da napuste zemlju.

No oni imaju još jedan problem: američka vlada ih je već odavno uvrstila u popis terorističkih organizacija. Barem u tom pitanju su se već čule jasne riječi američke ministrice vanjskih poslova Clinton koja je najavila brisanje tih mudžahedina - i mogućih budućih saveznika, sa popisa terorista. Deptula je prilično uvjeren da, ako doista dođe do vojne operacije protiv Irana, kako će se još čuti o tim mudžahedinima. Ali, na koga još se može računati u borbi protiv Teherana? "Nitko ne želi javno govoriti o detaljima, ali taj model je jedna mogućnost", zaključuje bivši zapovjednik obavještajne službe američkog ratnog zrakoplovstva.

Autor: Dennis Stute / A. Šubić

Odg.ured: Željka Telišman

Preporuka uredništva