1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

90 godina od velikog stradanja Armenaca u Turskoj

24. travnja bit će točno 90 godina od početka deportacija u kojima je na području današnje Turske umrlo između 600 tisuća pa do milijun i pol Armenaca. Točan broj teško je utvrditi jer gotovo čitavo stoljeće o tome se u samoj Turskoj šuti. Čak se i na sam spomen reagira panično, osobito ako se pri tom koristi riječ «genocid», kako to čine brojni europski parlamenti i povijesničari, jer tadašnja vlada osmanlijskoga carstva nije krila svoje namjere.

Posljednji svjedoci zločina nad Armencima u Turskoj

Posljednji svjedoci zločina nad Armencima u Turskoj

Dvorište armenske bolnice «Surp Pirgiç» u Istanbulu je puno ljudi. Upravo počinje nastup armenskog zbora u čast turskog premijera. Armenci pjevaju o prijateljtsvu naroda a i nastup premijera Erdogana pun je toplih riječi o armenskim sugrađanima:

Erdogan:

«Naša književnost i arhitektura; naše vrijednosti; naša zanimanja, trgovina običaji; čak i kuhinja i naše pjesme su isprepletene jedne s drugima.»

Erdogan je došao da zajedno sa pripadnicima armenske manjine iz Istanbula proslavi otvaranje jednog malog muzeja. Eksponati su posvećeni povijesti armenske bolnice i ukazuju na stoljetno prisustvo Armenaca u Anatoliji. Međutim, nijedna riječ, nijedna fotografija, nijedan dokument, baš ništa ne podsjeća na tamnu stranu zajedničke prošlosti.

Danas u Turskoj živi oko 60 tisuća Armenaca i svake ih je godine sve manje. Na prvi pogled se čini da su integrirani a ne asimilirani. U Turskoj postoje armenske bolnice, crkve, škole i novine. ali ono čega nema i ne smije biti je diskusija o genocidu nad Armencima. Na tome inzistiraju turske državne institucije. Predsjednik parlamenta Buelent Arinç o ovome problemu ima jasne stavove:

Arinç:

«Naš narod nikada nije počinio genocid, niti je ikada mislio na tako nešto.»

Međutim, činjenica je da su 1915. godine stotine tisuća Armenaca stradale, većinom tijekom deportacija u sirijsku pustinju. Diskutabilan je samo broj žrtava. Ali Turci poriču da se radilo o planiranoj akciji.

Za mnoge Osmanlije i nacionaliste iz udruge «Mladi Turci» pripadnici kršćanske manjine u bili su samo peta kolona zapada. I zaista su zapadne sile zahtijevale neku vrstu protektorata za kršćane u Osmanlijskom carstvu koju su kasnije iskorištavale i za postizanje vlastitih političkih ciljeva. 24. travnja je izdana zapovjed da se uhite pripadnici tadašnje armenske elite. Uništenjem Armenaca počelo je rađanje turske nacionalne države:

Pamuk:

«U ovoj zemlji je nekada živjelo mnogo nemuslimankog stanovništva, a danas to nije više tako. Zašto? U ovoj zemlji su nekada živjele stotine tisuća Armenaca. Što se desilo s njima?»

Ova heretička pitanja postavio je turski pisac Orhan Pamuk. Zato pojedini komentatori turskih novina zahtijevaju da ga se uhiti a bilo je čak i prijetnji smrću.

Hrant Dink je već godinama izdavač armensko-turskih novina «Agos». On ima jasan odgovor na pitanje zašto je genocid nad Armencima, počinjen tijekom tranformacije Osmalijskog carstva u nacionalnu tursku državu, još uvijek tabu tema:

Dink:

«Tabuiziranje armenske tragedije ima važnu ulogu u nastajanju turskog nacionalnog identiteta. Može se čak reći da se taj nacionalni identitet time hrani. Ako bi se ta tabu tema sada iznijela na svjetlo dana i ako bi se time pokazalo da je to bilo drugačije nego što se tvrdi, onda bi to potreslo temelje turskog nacionalnog identiteta. Time bi se potresla cjelokupna nacionalna država i zato se to smatra opasnim.»

Ono što je je za Turke tabu, time su mnogi Armenci ospjednuti a posebno pripadnici armenske dijaspore, koji svoj identitet grade upravo na povijesnom uništenju.

Dink:

«I Turci i Armenci su zreli za terapiju kada je riječ o međusobnim odnosima. Turci sa svojom paranojom i Armenci sa traumom. To su dvije strane iste medalje, koja je prilično načeta.»

Istanbulski Armenac Hrant Dink smatra, kao i njemački povjesničar Christoph Naumann, da rezolucije usvojene na primjer u parlamentima Francuske, Kanade i Švicarske neće pomoći u rješavanju ovog problema. U njemačkom Bundestagu su poslanici oporbenih stranaka CDU i CSU predložili usvajanje rezolucije kojom se Turci optužuju za zločine. Chrisoph Naumann smatra pogrešnim to što se u toj rezoluciji ne spominju napadi Armenaca na turske muslimane.

U Turskoj i onako vlada mišljenje da europski konzervativci na vatri genocida na Armencima podgrijavaju svoje antiturske predrasude. Ali, ipak se osjete i oprezne promjene u turskom društvu. Tako je izložba o životu istanbulskih Armenaca nedavno privukla mnogo posjetitelja. Na listi najčitanijih knjiga nalazi se biografija jedne Turkinje, koja je otkrila svoje armenske korijene. Glavni državni povjesničar Turske, Yusuf Halaçogulu o tome kaže:

Halaçouglu:

«Nama je u međuvremenu jasno da o svemu moramo otvoreno razgovarati. Dakle, ako smo ubijali Armence, moramo reći da, mi smo to učinili. Ali ćemo ukazati i na to, koliko ubojstava su drugu počinili.»

Turska vlada i oporba žele krajem svibnja organizirati kongres na kojem bi sudjelovali i znanstvenici koji zastupaju kritičke stavove. Iako vjerojatno već imaju odgovor, turski premijer i šef oporbe po prvi put otvoreno postavljaju pitanja u vezi sa armnskim problemom. Predstavnik oporbe Deniz Baykal je za turske prilike bio prilično konkretan:

Baykal:

«Da li je tada, 1915. bilo događaja koji zaista spadaju pod pojam genocid?»

Jörg Pfuhl