75. rođendan Gerharda Richtera

Richter je rođen 1932. u Dresdenu. Tamošnja Visoka škola primijenjene umjetnosti nije ga primila. 1951. započeo je studij na Umjetničkoj akademiji. Deset godina kasnije pobjegao je iz bivšeg DDR-a na Zapad i studirao na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, gdje je od 1971. do 1993. djelovao i kao profesor. Zanimljivo je da se distancirao od svojih umjetničkih djela nastalih u bivšem DDR-u.

Gerhard Richter bi neopaženo mogao šetati središtem Kölna, koji je izabrao za svoj novi zavičaj. Tako neupadljivo i skromno djeluje taj sitni, bradati čovjek s naočalama. Upadljive su samo njegove oči koje neumorno kruže okolo pomno preispitujući sve oko sebe.

Usporedba s Picassom

Kritičari ga nazivaju «Picassom 21. stoljeća». Svakako je jedan od najuspješnijih suvremenih slikara. Njegove slike vise u najvažnijim muzejima svijeta. Njegova djela dostižu najveće cijene na tržištu umjetnina. Svijet ga obasipa umjetničkim nagradama.

Ali, s Picassom, pretečom moderne umjetnosti 20. stoljeća Richtera ne povezuje gotovo ništa osim slave. Istina, i Richter voli žene. Oženjen je po treći put i ne štedi na luksuzu. Ali, za razliku od slavnoga Španjolca Richter bježi od javnosti. Gotovo uopće ne daje intervjue i rijetko ga se može vidjeti na mjestima glamuroznog svijeta umjetnosti. I za razliku od Picassoa Richter ne postavlja vlastitu biografiju za mjerilo svoje umjetnosti, kako naglašava Richterov biograf Dietmar Elger:

«Picasso je bio netko tko je motive crpio iz svoga privatnog života, i to desetljećima. Gerhard Richter je to desetljećima izbjegavao. On je privatni život, čak i ako ga je naslikao, uvijek nijekao, a ako ga je malo i dopustio, uvijek je pokušavao prikriti ga.»

Još nešto Richter ima zajedničko s Picassom: ono što drugi umjetnici dosegnu, tamo je on stilski već otišao dalje. To vrijedi za njegove slike u pop-art stilu i prve pokušaje u «apstraktnom ekspresionizmu» početkom 60-ih godina, koje je proglasio «kapitalističkim realizmom». To je Richterov ironični – i konzumkritični - odgovor na službenu doktrinu umjetnosti tadašnjeg DDR-a, «socijalistički realizam». Richter je socrealizam napustio 1961. bijegom u Zapadnu Njemačku.

Uskoro počinje stvarati svoj «Atlas» u kojem skuplja novinske izreske, fotografije, skice, studije boja, pejzaže, portrete, mrtvu prirodu, povijesne teme i kolaže. To je neka vrsta arhiva motiva koji je 1997. izložen na Documenti u Kasselu i kojim se on uvijek iznova služio.

Richterova "nedosljednost"

Proturječnosti i lomovi vrlo rano su postali obilježje Richterove umjetnosti. Njegovo djelo seže od fotorealističnih prikaza prirode, neizoštrenih slika prema fotografskom predlošku do objekata i instalacija od stakla i zrcala. Pritom uvijek slijedi istu namjeru, koju neki kritiziraju kao nedostatak kontinuiteta ili nedosljednost stila: Richter istražuje i ekspreimentira sa stvarnošću. I ispituje mogućnosti slikarstva:

«Gerhard Richter je jedan od umjetnika koji su uspjeli spasiti slikarstvo u 21. stoljeće. Već smo više puta imali situaciju da je rečeno da je slikarstvo mrtvo u odnosu na druge tehnike, kao akcijska umjetnost ili skulptura. Gerhard Richter je svojim slikarstvom pronašao način za nastavak bavljenja slikarstvom u vremenu kad su svi vjerovali da se uopće više ne može slikati.»

Ovih dana se navršava godina dana od osnutka Arhiva Gerharda Richtera Državne zbirke umjetnosti u Dresdenu. Voditelj je bivši Richterov tajnik, a danas njegov biograf Dietmar Elger. Njegov rodni grad Dresden odao je proteklog vikenda jednim simpozijem poštovanje umjetniku koji je stekao svjetsku slavu.