1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

67 ti je godina tek!

Kada je netko "zreo" za mirovinu? Doduše, to je tek djelomice pitanje samog gospodarstva ali je itekako osjetljivo pitanje za svakog posloprimca. Zato je i najava njemačkog ministra za rad, Franza Münteferinga kako će čak još i prije pomaknuti granicu za odlazak u mirovinu sa 67 godina izazvala popriličnu prašinu u ovoj zemlji.

Današnji četrdesetogodišnjaci će u mirovinu tek sa 67 godina

Današnji četrdesetogodišnjaci će u mirovinu tek sa 67 godina

Njemačka nipošto nije jedina zemlja koja je upala u istu zamku čitavog niza elemenata: brzim razvojem tehnologije, u mnogim radnim sredinama "starci" se smatraju tek smetnjom jer ne postoji više tradicionalna i zdrava kombinacija radnog iskustva sa mladalačkim ambicijama. Ali upravo mladih - demografski - ima sve manje, a razvojem zdravstva, stari ljudi žive sve duže. Obzirom da se "starci" - tehnološki - guraju u penziju, vojska umirovljenika postaje sve veća i samim time sve skuplja. Da stvar bude još i gora, iako "mladih" ima sve manje, oni sve rijeđe i sve teže dobivaju stalno radno mjesto - što znači da ih sve manje uopće i plaća mirovinsko osiguranje. I kao konačni element - gotovo sva mirovinska osiguranja Starog kontinenta žive, kako bi se to reklo "od danas na sutra": to su još uvijek državna ili poludržavna tijela koja se niti ne trude - ili im je čak i zabranjeno - svoj volumen novca sa kojem raspolažu "oploditi" na bilo koji način. Rezultat svih ovih proizvodnih, demografskih, socioloških i ekonomskih elemenata je porazan: mirovinske blagajne su, kratko rečeno, prazne a biti će još i praznije.

Gotovo sve konzervativne i liberalne vlade Europe sjetile su se istog rješenja: produžiti obavezni radni vijek posloprimaca. U nekim europskim zemljama je već i sama najava produljenja radnog vijeka istjerala vojske demonstranata na ulice, ali dobar dio Nijemaca su već na prošlim izborima pokazali kako su se izgleda, pomirili sa sudbinom - u mirovinu će se moći tek sa 67 godina, doduše jednog lijepog dana. Jer, kršćanski demokrati su već i prije izbora najavljivali da će se radni vijek postepeno produžavati da bi tek 2035. - dakle za generaciju rođenu 1968. i kasnije - postalo "normalno" odlaziti u penziju sa 67. Ali nije ministar CDU-a nego upravo ministar rada, Franz Müntefering koji je čak bivši predsjednik socijaldemokrata, ovog tjedna najavio kako se sa tim promjenama mora početi ranije:

"To bi značilo da bi od godine 2012. stupnjevito povećali dob za umirovljenje sa 65 na 67. godina. I to u prvoj fazi bi se produživalo po godištu za jedan mjesec, u drugoj fazi po godištu za dva mjeseca tako da bi se reforma provela do godine 2029."

Po toj inicijativi bi već bili pogođeni oni rođeni 1947. a već oni rođeni 1962. moraju se pomiriti kako im predstoji crnčiti još pune 23 godine - ako hoće čitavu penziju. I upravo je to element koji je sindikate naveo da čitavu ovu priču o produženju radnog doba nazovu pričom za birače u kojoj se razgovara o jednom a namjerava nešto sasvim drugo: naprosto smanjiti mirovine.

Mnogo toga govori u prilog da političari - i lobiji industrije koji bez sumnje stoje iz takve inicijative - doista ne govore baš potpunu istinu: već i sada - dok je propis 65 godina za muškarce ili sa 45 godina radnog staža - u prosjeku u ovoj zemlji se u mirovinu ide mnogo ranije, najčešće sa tek navršenom 61 godinom. Uzgred, već i tako Nijemci rade duže nego mnoge kolege iz Europe: jedino Islanđani u prosjeku u penziju idu sa 64 godine, Letonci sa nešto manje od 63 a Irci sa 62 godine i 10 mjeseci. U Luksemburgu, Poljskoj ili Malti se u penziju kreće već ubrzo nakon 58. rođendana, u Francuskoj sa 58 godina i 11 mjeseci a ubrzo nakon toga u "najljepše doba nakon đačkog" kreću i Belgijanci, sa 59 godina i 5 mjeseci.

Ali za Nijemce postoji i bitna razlika da li će u penziju sa navršenim godištem ili prije toga: njegova penzija će biti manja. I u tome je srž ove promjene: ne zato jer je poslodavcima osobito stalo da zadrže stare djelatnike na radnom mjestu dok na tržištu radne snage postoji vojska od pet milijuna nezaposlenih. Baš zato jer su stariji suradnici i bolje plaćeni i imaju druge pogodnosti - duži godišnji odmor, na primjer - prvi potez takozvanih "stručnjaka" u sanaciji svakog poduzeća jest što više njih otjerati u "vorruhestand"; predmirovinu, dakle uvaliti ih državi na skrb i tek - eventualno - nadoplaćivati razliku između prijevremene i "pune" mirovine. Zato je malo vjerojatno da će i produživanje radnog doba išta bitno promijeniti u poslovnoj praksi poduzeća "mlado je lijepo i jeftino" - samo će značajno narasti broj "jeftinih" penzionera kojima do pune mirovine neće trebati još godinu ili dvije, nego pet ili šest godina. Naravno, ako dožive jer je i zdravstvo sve gore i gore.

"Zbog toga to znači samo dodatno smanjivanje mirovina. Zato bi bilo mnogo važnije prvo sve učiniti kako bi ljudi ostali u radnom svijetu pod uvjetima dostojnim ljudskog dostojanstva i primjerenog prihoda."

misli podpredsjednika krovnog udruženja sindikata DGB, Ursula Engelen-Kefer. Ali kako to postići: ne povećati troškove rada, ne posegnuti posloprimcima u džep i istovremeno napuniti blagajne mirovinskih osiguranja - to, na žalost, više ne spada u sferu ekonomije ili matematike nego čarolija.