1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

65 godina nakon Hirošime

Svake godine, 6. kolovoza svijet se prisjeća dana kad je prvi put bačena atomska bomba na jedan grad. Njemački svećenik Klaus Luhmer tog vrućeg ljetnog dana bio je četiri kilometra daleko od središta Hirošime.

default

Otišao je u Japan kao misionar a u kolovozu 1945. je živio u jednom jezuitskom domu na rubu Hirošime. Luhmer još uvijek živi u Japanu i prisjeća se što se događalo prije 65 godina.

Vruć dan u Hirošimi

Otac Klaus Luhmer

Otac Klaus Luhmer

6. kolovoz 1945. bio je vruć dan u Hirošimi. Već rano ujutro temperatura je bila 30 stupnjeva u sjeni. Otac Klaus Luhmer šetao je vrtom jezuitskog doma u Hirošimi i molio krunicu. Odjednom je čuo nešto neuobičajeno. "U 8:14 prvo sam čuo buku zrakoplova B29. Bio je to bombarder. A onda se pojavilo nešto što nikako nisam mogao razumjeti. Zasljepljivalo je više nego sunce, izgledalo je kao neka polukugla. Instinktivno sam pomislio da je to obična bomba koja je eksplodirala iza brda".

Ali ono što je Klaus Luhmer vidio tog jutra nije bila obična bomba. Bila je to detonacija atomske bombe, četiri kilometra dalje, nad središtem Hirošime. Luhmer je potražio zaklon. Potrčao je stepenicama u podrum. Spasio se u zadnji čas. "Kad sam vidio taj bljesak, zapuhnuo me topli val. I osjetio sam pritisak. Kuća se tresla, tri četvrtine crijepova je palo s krova poput kiše i pukla su sva stakla na prozorima. Čitava je kuća bila okružena porazbijanim staklom i crijepovima".

Atomska gljiva se širi nad gradom

"Atomska gljiva" se širi nad gradom

Svijet je znao ali oni još ne

Ubrzo nakon toga je BBC izvijestio da je SAD nad Japanom bacio atomsku bombu. U Hirošimi međutim ljudi još nisu imali pojma o tomu. Da bi bolje vidio što se zbilo, Klaus Luhmer se popeo na brdo iza kuće. Od tamo je vidio kako cijela Hirošima gori. I još je nešto vidio: "Nebo je bilo čisto. Ali odjednom, dok sam stajao na brežuljku skupili su se crni oblaci i počela je kiša. Bila je to crna kiša. Puna pepela".

U ovoj je kući Klaus Luhmer doživio atomsku eksploziju

U ovoj je kući Klaus Luhmer doživio atomsku eksploziju

Ubrzo su u kuću jezuita iz grada počele dolaziti prve žrtve. Koža im je visjela s kostiju poput krpa. Tkanina s odjeće stopila im se s kožom. Svećenici su stol u blagavaonici iskoristili za previjanje ranjenih. Još uvijek im nije bilo jasno što se dogodilo. Jedino što su znali je da je trebaju pomoći. Neki od njih upućuju se u grad. Tamo gori posvuda. Kuće su srušene, među ruševinama mrtvi i ranjeni. "Vidjeli smo četrdesetak vojnika u uniformama, pouluizgorenih. Nisu zapomagali, samo tiho govorili: Misumisumisu - vode, vode".

Dva su dana jezuiti pomagali. Potom je japanska vojska hermetički zatvorila grad i u njega poslala vojnike. "Njihov je zadatak bio da pokupe leševe iz ruševina, nabacaju ih na hrpu, poliju benzinom i zapale. To je sve što je ostalo od ljudi. 8. kolovoza počisitli su cijeli grad od leševa".

Bulevar mira u središtu Hirošime danas

Bulevar mira u središtu Hirošime danas

Iscrpljeni jezuiti vratili su se u svoju kuću, no i tamo ih je čekao isti posao. Jedna djevojčica iz susjedstva kojoj je Lehmar davao satove klavira stajala je pred vratima. Njen otac je poginuo: "Pomozite nam". Kako bi poštedjeli ženu i kćer ove neugodne zadaće, jezuiti su naložili lomaču i spalili tijelo. "Smrad od lomače koji se širio s tog tijela nikad neću zabraviti. No kako ljudi nakon takvih katastrofa ipak ponovno stanu na noge, to je ono što je fascinantno u čovjekovom životu. Život ide daklje, dalje. Uvijek dalje".

Autorica: Silke Ballweg/ S. Kobešćak

Odg. ur.: A, Šubić

Preporuka uredništva