60 godina države Izraela

Četrnaesti je svibnja 1948. U muzeju tada još mladoga grada Tel Aviva okupili su se vođe židovskih stanovnika Palestine s ciljem ostvarenja višestoljetnog sna, koji je posljednjih desetljeća mnoge židove u svijetu potakao na seljenje u zemlju svojih predaka. Otac političkog cionizma Theodor Herzl propagirao je stvaranje židovske države. Samo nekoliko sati prije kraja britanske uprave nad Palestinom David Ben Gurion je proglasio državu Izrael.

Arapi protiv osnivanja Izraela

Izraelci su brzo morali uvidjeti da je navodno ostvarenje njihovog sna zapravo bilo prelazak iz jedne more u drugu: iz progona i genocida u Europi u trajno ratno stanje i otvorenu prijetnju njihovoj egzistenciji od strane susjeda. Mnogi se nisu pomirili s postojanjem Izraela, a dan njegove neovisnosti do danas nazivaju „katastrofom“. Tako je slavlje osnutka vlastite države završilo u buci bomba i granata.

Izrael je bio suočen s ratom. Države malo prije toga osnovane „Arapske lige“ nadaju se da mogu uništiti ono, što im je, kako vjeruju nametnuo Zapad: Britanci „Balfourskom deklaracijom“ u kojoj 1917. židovima obećavaju potporu u stvaranju države, UN odlukom o podjeli Palestine 1947. godine i osobito SAD aktivnom potporom u stvaranju države Izraela. Washington je kao prvi priznao Izrael nakon što je predsjednik Truman odbacio upozorenja vlastitog ministarstva vanjskih poslova: „Svi ti takozvani stručnjaci rekli su mi da će to, ako bude učinjeno, u rat uvući čitav Bliski istok.“

Izbjeglice ključni problem

Ali, arapski plan uništenja Izraela nije uspio. Naprotiv, on je proširio svoj teritorij izvan crte podjele i 750 tisuća Palestinaca moraju napustiti svoj zavičaj, zbog straha za vlastiti život ili zato što su protjerani. I 60 godina kasnije, kad je njihov broj narastao na preko četiri milijuna, oni su ključni problem konflikta.

Poraz iz 1948. teško je pogodio arapski svijet i muslimanski, koji se s njim solidarizirao. Oni se ne žele pomiriti s ishodom i teže osveti. A s obzirom da ne žele priznati poraz od male države Izraela, za njega okrivljuju Zapad. Nastala je legenda iz koje radikalne skupine do dana crpe svoju motivaciju: o Izraelu kao prethodnici protuarapskog i protuislamskog Zapada.

Hladnoratovska podjela

Neprijatelji Izraela uvijek nalaze potvrde za tu tezu. Primjerice 1956. kad Izrael djeluje u suradnji s Francuzima i Britancima. Europljanima se radi o Sueskom kanalu, Izraelu o sigurnosti njegove južne granice s Egiptom. Kasniji izraelski ministar vanjskih poslova Abba Eban o toj operaciji je 7. studenoga 1956. rekao u Ujedinjenim narodima: „Cilj ove operacije je uklanjanje baza iz kojih naoružane egipatske jedinice pod zaštitom pukovnika Nassera prodiru na izraelsko područje kako bi ubijale i provodile sabotaže i trajno ugrožavale miran život.“

Kasnije je i Bliski istok dospio pod utjecaj podjele na Istok i Zapad. Egipat, Sirija i Irak postali su saveznici Moskve što je ojačalo savezništvo SAD-a s Izraelom i konzervativnim arapskim državama.

Šestodnevni rat

Najvažnija i najdalekosežnija promjena događa se u lipnju 1967. Unatoč izraelskim upozorenjima egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser zatvara Tiranski tjesnac i time Izraelu daje povod za preventivni rat. On je vjeruje prijetnjama iz Izraela i ismijava ih: „Židovi prijete ratom. Mi kažemo: izvolite – mi smo spremni za rat.“

Ali, Egipat gubi rat. Kairu ništa ne pomaže to što su se umiješali i Jordan i Sirija. Za samo šest dana (zato se govori o „Šestodnevnom ratu“) Izrael zauzima čitav Sinajski poluotok, Pojas Gaze, Zapadni Jordan i sirijsku Golansku visoravan. Izrael sad pod nadzorom ima čitavu povijesnu Palestinu, a u Izraelu se neki nadaju da će Amman ili Kairo ponuditi mir u zamjenu za zaposjednuta područja. No, to se ne događa. Umjesto toga Arapska liga u Kartumu prihvaća svoja tri „Ne“: da Izrael neće priznati niti će s njim pregovarati niti će s njime sklopiti mir.

Sadat se okrenuo Zapadu

Šest godina kasnije, u listopadu 1973., Arapima uspijeva ojačati vlastito samopouzdanje. Sirija i Egipat su u takozvanom Listopadskom ratu Izraelu zadali teške udarce. Ali, pobjednika u ratu nema. No, ta konstelacija omogućava egipatskom predsjedniku Anwaru al-Sadatu, koji se u međuvremenu okrenuo Zapadu, da pokrene mirovnu inicijativu koja je na kraju dovela do mira u Camp Davidu (1979.), koji je posredovao američki predsjednik Jimmy Carter.

Palestinci su mogli biti dio toga mira. Ali, oni su odbili poticaje arapskog svijeta. Još je 14 godina trajalo dok su Izrael i PLO na čelu s Jaserom Arafatom 1993. u Oslu dogovorili postupno smirivanje stanja, koje je uključivalo i izraelsko povlačenje sa zaposjednutih područja i osnivanje palestinske države. 46 godina nakon odluke UN-a o podjeli Palestine najvažnije palestinske skupine su spremne prihvatiti predloženo rješenje na principu dviju država. Za tu odluku su šef PLO-a Jaser Arafat, izraelski premijer Jicak Rabin i ministar vanjskih poslova Shimon Perez dobili Nobelovu nagradu za mir.

Ubojstvo Rabina

Radikalni Palestinci su protiv dogovora, a otpora ima i na izraelskoj strani. Nacionalisti bloka Likud na čelu s Benjaminom Netanjahuom govore o „izdaji“ povijesne domovine. Jer, oni čitavu Palestinu smatraju „zemljom Izraela“. I upozoravaju na opasnosti koje donosi povlačenje iz zaposjednutih područja. Premijer Jicak Rabin bit će ubijen, nešto kasnije na izborima je pobijedio Netanjahu koji sabotira provedbu dogovora iz Osla.

Istovremeno s unutarnjopolitičkom krizom u Izraelu raste nezadovoljstvo i među Palestincima. U jesen 2000. započinje drugi palestinski ustanak tijekom kojega je uništeno sve što je stvoreno na temelju dogovora iz Osla. Umjesto autonomne samouprave palestinska područja su ponovo zaposjednuta područja, a Izrael se pod Arielom Sharonom počinje divovskim zidom izolirati od Palestinaca.

Stanje loše i za Izraelce i za Palestince

Nakon smrti Arafata teškom mukom uspijeva se ponovo započeti pregovore između Izraela i Palestinaca, ali oni ne donose rezultata. Protivnici pregovora jačaju. Početkom 2006. na palestinskim izborima pobjeđuje radikalni Hamas. On odbacuje Izrael i dogovor iz Osla. Palestinci dospijevaju u izolaciju, Izrael ima izliku da ne čini ustupke prema Palestincima. Osobito u Pojasu Gaze stanje nalikuje na otvoreni rat.

Ništa se ne mijenja ni kad američki predsjednik George Bush svoju posljednju godinu želi okruniti mirom na Bliskom istoku. Umjesto toga i među Palestincima i među Izraelcima stanje je sve lošije. Palestinci se međusobno sukobljavaju, a u Izraelu se vodi oštra polemika o proslavi 60. obljetnice osnutka države. Ova je godina proglašena godinom mladeži. Kritičari, međutim, ukazuju da trećina izraelske mladeži živi ispod granice siromaštva te da to sigurno nije razlog za slavlje.