1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

57. filmski festival u Cannesu

Njemačka prvi puta nakon 10 godina ima konkurenta za Zlatnu palmu. U filmu Hansa Weingartnera "Die Fetten Jahre sind vorbei" glumi i Stipe Erceg, glumac hrvatskog podrijetla (prvi s lijeva).

default

”Za mene kao ljubitelja kina Cannes je, koliko god mi seže sjećanje, raj. Ako volite kino, onda je ovdje raj – a svi mi sanjamo o raju. Tri puta što sam sada službeno bio ovdje, stvarno sam bio u raju” – tako je kanski festival na njegovom početku veličao predsjednik ovogodišnjeg žirija, američki redatelj Quentin Tarantino – koji je i sam svojedobno odnio zlatnu palmu za ”Pakleni šund” – Tarantino i sedam ostalih članova žirija ove će se godine za dobitnike prestižne nagrade na Kanskom filmskom festivalu, koji je počeo sredinom prošloga tjedna, morati odlučiti između osamnaest naslova, među njima je i jedan stari vuk ove festivalske priredbe: ”Jedini cirkus na svijetu koji predstavlja filmsku umjetnost je Cannes. Podsjeća me na vrijeme prije dvije i pol tisuće godina, kada su ljudi išli u Epidaurus. Danima i danima su putovali kako bi vidjeli mitske predstave, tako je, mislim i ovo mjesto, još uvijek". Tako o Cannesu govori Emir Kusturica. Iako u vitrini ima već dvije zlatne palme – za ”Oca na službenom putu” i ”Underground”, kao i nagradu za najboljeg redatelja, koju je odnio 1989. za ”Dom za vješanje”, Kusturica ima šansu postati prvim redateljem koji je tri puta okrunjen tom vrijednom nagradom. Sada je u službenu konkurenciju pozvan njegov film ”Život je čudo” na nepromijenjeni način anegdote i surealizam povezuje sa surovom stvarnošću – uz korištenje prepoznatljive glazbe.

”Drago mi je što sam napokon napravio ljubavnu priču. Za tim sam tragao dvadeset godina, s jednom iznimkom – svaki vilm koji sam napravio djelomično je bio ljubavna priča, ali sada je to stvarno" ispričao je Kusturica novinarima u Cannesu. ”Život je čudo” smješten je u selo na bosansko-srpskoj granici. Godina je 1992., početak rata u Bosni. Glavni se lik, sredovječni Srbin Luka, kojeg glumi Slavko Štimac, zaljubljuje u muslimanku – film je, kaže Kusturica, nastao prema stvarnome događaju koji se odigrao u Bosni, a ideju mu je dao jedan Srbin koji živi u Toulouseu, kojemu se to navodno i dogodilo: "Mislim da ova priča snažno nosi znak bilo kojeg rata u svijetu. Da se ova stvar dogodila u Ruandi ili u Koreji, otišao bih tamo i napravio ga, jer mislim da jezik ljudske dileme – zaljubiti se u nekoga tko je tvoj zarobljenik i trenutak da tog koga voliš moraš razmijeniti za člana tvoje obitelji – mislim da je to jezik koji ruši sve barijere. Činjenica da je to rat u Bosni, nije bila presudna da me uvjeri kako od toga moram napraviti film."

Ali, film ”Život je čudo”, kao ni svi ostali filmovi Emira Kusturice, još uvijek neće doći u hrvatska kina. Kako piše Večernji list, Kusturica je i ovoga puta zabranio da se film proda Hrvatskoj. ”Nema šanse, rekao je ovaj redatelj, objašnjavajući kako se o njemu u Hrvatskoj pisalo tako ružno, kao da je vlastitim rukama nekoga ubio. I to nisu bili samo pojedinačni napadi. Zato sam već prije odlučio da se moji filmovi neće distribuirati u Hrvatskoj, pa će tako biti i s filmom ”Život je čudo.” Dodao je kako će možda jednoga dana shvatiti da je sve to samo njegov besmisleni tašti hir, što bi bilo čudo, ali čuda se događaju – navodi Kusturičine riječi zagrebački Večernjak.

Prvi njemački film u konkurenciji nakon deset godina

Na kanskom je festivalu prvi puta nakon deset godina u službenoj konkurenciji i jedan njemački film – Organizatori su pozvali Hansa Weingartnera, Austrijanca koji živi u Berlinu i njegov film ”Die fetten Jahre sind vorbei” – slobodan prijevod "Godine blagostanja su prošle".

Film se u službenom programu prikazuje večeras, u Cannes je stigla i cijela ekipa, doduše u posljednjem trenutku jer mladi je redatelj do posljednjeg trenutka radio na montaži konačne verzije – Od kako je objavljeno da je uvršten u konkurenciju za zlatnu palmu Weingartner je za novinare bio praktično nedostupan – na internetskoj je stranici objavio svoju poruku, kako je preradostan što će na tom važnom festivalu moći predstaviti svoj drugi film. ”Na filmu je intenzivno radila izvanredna ekipa i svi su zajedno puno toga riskirali, budući da je budžet koji su imali bio mali. Cannes za film predstavlja veliku priliku, jer tako može postati poznat. A biti na programu uz tako značajne redatelje kao što su Wong Kar Wai, Walter Sallers, braća Coen ili Emir Kusturica, piše 34-godišnji Hans Weingartner, jednostavno je nešto sasvim posebno.

Međutim, novinari Deutsche Wellea uspjeli su doći do ovog mladog redatelja, koji je o svojim očekivanjima od Cannesa izjavio: ”Zapravo ne očekujem ništa, jer nikada ne očekujem puno. Radije volim da me se iznenadi. Ali se ipak nadam da ćemo uspjeti prodati film u cijelome svijetu, kako bi ga moglo vidjeti što je moguće više ljudi.”

Na nagradu uopće ne misli: "Za mene je već ogromno priznanje što se uopće prikazujemo," kaže Weingartner.

Filmski kritičari nisu ni malo iznenađeni što je u utrci sa starim vukovima domaće kinematografije, kao što je recimo Volker Schlöndorff upravo on uspio vratiti njemački film na Azurnu obalu. Jer, kako ističu, već je njegov debitantski film ”Das weisse Rauschen” – bijeli zanos – ostavio značajan trag. >Eksperimentirajući s digitalnim kamerama, dijaloge i scene razvijao je tek za vrijeme snimanja, a iscrpne improvizacije s glumcima svoje generacije dovele su do više od stotinu sati snimljenog materijala, koji su ga godinu dana zakovali uz montažerski pult.

Prema istom obrascu, ali znatno profesionalnije organizirano, prošloga je ljeta u Berlinu i u Tirolu snimao film koji je sada na kanskom festivalu. Kod njega, kako sam kaže, glumci imaju veliku slobodu, jer strukturu snimanja gradi prema njihovim potrebama. Weingartnerov je moto – kamera se mora ravnati prema glumcima, a ne glumci prema kameri.

Jedan od trojice glumaca kojima je dodjelio glavne uloge – uz najnoviju njemačku filmsku zvijezdu Danijela Brühla je i Stipe Erceg - glumac hrvatskog podrijetla koji je početkom ove godine dobio prestižnu nagradu Maxa Ophülsa, koja se naziva i njemačkim oskarom za mlade talente i to za ulogu u filmu Nadye Derado ”Yugotrip”. Vjerujemo da ćemo u sljedećih nekoliko dana uspjeti doći do ovog glumca, kako bismo s njim podijelili dojmove iz Cannesa. Pri pomisli na filmske veličine koje će sresti na Azurnoj obali, redatelj filma Weingartner je rekao: ”Vjerojatno ću se ukočiti kao svijeća, kada budem tamo sreo slavne ljude. Jer to je ogromna čast. S druge strane neću dati da sasvim skrenem. I to su samo ljudi, i oni kuhaju samo s vodom.”

Ali, mlada njemačka ekipa već se za vrijeme održavanja današnje konferencije za novinstvo morala suočiti s činjenicom da veći i poznatiji plijene više pažnje – u isto vrijeme kada se predstavljao njemački film konferenciju za novinstvo održao je i Michael Moore koji u Cannesu prikazuje svoj najnoviji film – Farenheit 9/11 u kojem , naravno opet kritizira američkoga predsjednika Busha. Prednost za Weingartnera možda će biti činjenica da se Mooreov film u dvorani Lumiere prikazuje neposredno prije njemačkog konkurenta za neku od nagrada ovogodišnjeg festivala.